„Jedan star čovjek je gledao kako mu supruga umire od raka, uz zlobne komentare kojima joj je umiranje učinio još težim. Sada je i njemu zdravlje teško narušeno, boluje od Parkinsona i pokazuje simtome demencije. Njegov sin, dvadesetak godina mlađi, sve to posmatra. To što se on sada brižno i strpljivo stara o svom ocu,  zapanjuje, kako se čini, i njega samog. Da li je do te spremnosti došlo zbog života njegovog oca, o kojem on tek postepeno stiče saznanja i koji je obilježen političkim previranjima u mladoj Jugoslaviji, usljed kojih je otac proveo godine poniženja na ozloglašenom Golom otoku? Da li je, dakle, milosrđe sina pokušaj uspostavljanja naknadne pravde, baš kao što i, obrnuto, otac smatra da mu je bog poslao bolest kako bi mu naplatio račun za ranije grijehove?"

Ovim opisom dnevnik Frankfurter algemajne cajtung počinje svoju bilješku povodom smrti pisca Davida Albaharija: „Roman Danas je srijeda, koji je prije tri godine objavljen na njemačkom, još jednom pokazuje šta je tom piscu bilo važno u njegovoj dugoj publicističkoj karijeri – Albahari (...) je postavljao pitanje individualne krivice unutar veće mreže isprepletanih krivica. Tu priču, i pored otpora mnogih savremenika, nije prekidao, baš kao što ni sebe ni svoje protagoniste nije poštedio otrežnjujućeg iskustva prema kojem se počinjena nepravda ničim ne može izbrisat i da tačan uvid u počinioce i njihova nedjela ostaje obaveza."

Autor teksta naglašava da je Albahari proučavao „veze između patnji koje su pretrpljene i nanijete drugima" i istraživao „posljedice jednog i uzroke drugog".

Berliner cajtung svoj tekst o Albahariju takođe počinje pričom o romanu Danas je srijeda. Preminuli pisac je u ovom tekstu okarakterisan kao „veliki pripovjedač": „Kada se u njegovom djelu, koje se sastoji od 14 romana, kratkih priča i zbirki eseja, potraži vezivno tkivo, otkriva se linija istorijskih trauma 20. vijeka".

„David Albahari je bio predsjedavajući Saveza jevrejskih zajednica Jugoslavije 1991, kada se Jugoslavija nalazila u raspadu. Potpomagao je evakuaciju Jevreja iz Sarajeva, koje se nalazilo pod opsadom i 1994. i sam otišao u egzil – u Kanadu. Tamo je napisao svoje najvažnije knjige u kojima se tematski uvijek vraćao u region svog porijekla. „U Albaharijevom stvaralačkom opusu nema jednostavnih priča", gonitelj je uvijek i progonjeni, „dželat je istovremeno i žrtva", poput protagoniste pomenutog romana „koji je na sopstvenoj koži osjetio sve ono što je ranije činio drugima", piše Berliner cajtung.

Zidojče cajtung je objavio kraći tekst sa najvažnijim biografskim podacima o Albahariju, pomenuvši kako je u svojim djelima slavan pisac „stalno pisao o porodici i načinima, na koje se istorijski događaji odražavaju na lična sjećanja i sudbine."

„Na površini, Albaharijeva proza ima veliku jasnoću. Ali, što se čovjek u to više udubljuje, tim nejasnije postaju dramaturške konture". Izdavač Šefling (...) i njegovi prevodioci Klaus i Mirjana Vitman, ostali su mu vjerni bez obzira na sva lutanja (i ponavljanja). Posljednji objavljeni roman Danas je srijeda podsjeća na cinizam jugoslovenskih komunista sa žestinom koju od Albaharija više niko nije očekivao. Iza njega neće ostati samo ta zaostavština", piše Zidojče cajtung.

Švajcarski dnevnik Noje cirher cajtung u prvoj rečenici svog nekrologa konstatuje: „Od svih značajnih pisaca u krvi propale Jugoslavije, David Albahari  je vjerovatno najoštrije i najneumoljivije razmišljao o stvarnim uslovima neuspjeha mnogonacionalne države. Od užasnog građanskog rata gotovo svih protiv svih za vrijeme Drugog svjetskog rata, preko komunističke strahovlade Tita upakovane u utopiju o boljem svijetu, pa sve do brutalnih secesionističkih ratova devedesetih godina, čistilište istorije bukti ili tinja u svim njegovim romanima i pričama."

Autor teksta Andreas Brajtenštajn dalje piše: „Onaj ko se upusti u njihovo čitanje mora biti spreman da pokopa svaku nadu. Vidjeće kako mu duša prolazi kroz mašinu za mljevenje mesa – i na kraju će na čudesan način biti srećan i utješen."

„Književnost je za Albaharija bila posmatanje i refleksija, samoizum i samouništenje istovremeno. Sa drastičnošću, tragikom i apsurdnošću svojih materijala je pokušavao da se izbori dubokom ozbiljnošću, lakonskom ironijom i očajničkom komikom što se, i pored svih napora, nije moglo postići. Nije nikakvo čudo što junaci njegovih romana u završnim aporijama obično gube razum."

(...)

„Albaharijev svijet je lavirint koji svaki pokušaj izbavljenja čini još većim. Sav napor jezika, nečuven pripovjedački trud, formalna iznenađenja, kaskade refleksije i samorefleksije su tu da bi na kraju ukinuli sami sebe. Tako pisanje ne stvara izvjesnost, već se ispostavlja kao neka vrsta lepe zablude u proizvodnji ekstrakta očajanja."

„David Albahari će u svjetsku književnost ući kao izvanredan dijagnostičar epohe, ali i kao eminentan agnostik. Njegovo uznemirujuće djelo je epitaf koji odlikuju svijetleća negativnost,  intimnost i užasna ljepota. Rješenje nije locirano u punoći bitisanja, a protivotrov za ništavilo postaje – bol. Odoljeti – to je sve, ali potpun je samo raspad", piše Noje cirher cajtung.

Priredio: Saša Bojić

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu