Vožnja kroz planine Harca u centralnoj Njemačkoj izgleda kao putovanje kroz postapokaliptični pejzaž. Redovi sivih, golih drveća dižu se u nebo kao more tankih iskrzanih noktiju. Decenijama stara šuma ovdje je za samo nekoliko godina postala groblje drveća. „Nigdje drugdje u Centralnoj Evropi ne možete iskusiti klimatsku krizu toliko kao ovdje u Harcu", kaže Roland Pič, šef Nacionalnog parka Harc.

Ne samo u planinama Harca – šume širom Njemačke pate od posljedica kombinacije suša, oluja i invazivnih štetočina, navodi se u najnovijem izvještaju savezne vlade o stanju njemačkih šuma.

Slična situacija je i u Poljskoj, Češkoj i Skandinaviji. Ipak, neki stručnjaci smatraju da je gubitak četinarskih šuma dugoročno pozitivan.

Monokulture smrče: ugroženo nasljeđe

Da bismo razumjeli zašto gubitak šuma može, u nekim slučajevima, biti dobra stvar, moramo da se vratimo na period poslije Drugog svjetskog rata. Nakon poraza Njemačke sredinom 1940-ih, saveznici su naredili zemlji da plati reparacije – dijelom u drvetu. Prema procjenama, za ovu namjenu posječeno je i do deset odsto cjelokupne njemačke šume.

Da bi to nadoknadili, njemački šumari su sadili posebno jednu vrstu drveta: smrču. Drveće smrče raste brzo i pravo, što ih čini idealnim za proizvodnju drvene građe. Do danas se većina ovih šuma koristi za proizvodnju drveta, pri čemu šumarstvo čini jedan do dva procenta njemačkog bruto duštvenog proizvoda (BDP).

Smrče su i dalje jedna od najčešćih vrsta drveća u Njemačkoj. Međutim, ove monokulturne šume nisu baš gostoljubive prema drugim biljkama i životinjama – imaju znatno manji biološki diverzitet od mješovitih šuma sa različitim vrstama drveća. I kao i sve monokulture, ove četinarske šume su veoma osjetljive na stresne faktore koji se povećavaju usljed klimatskih promjena koje je prouzrokovao čovjek, kao što je suša.

Periodi suše, koji su sve češći širom svijeta, posebno su teški za stabla smrče. Stabla smrče su često bila zasađena na područjima koja su zapravo bila previše suva za njih. U prirodi se vrste drveća uglavnom nalaze u višim predjelima gdje češće pada kiša.

Njihov sistem korijena je veoma plitak, što znači da nemaju pristup dubljim zalihama vode.

Potkornjak napada oslabljena stabla

Ono što slabi stabla smrče jača jednu drugu vrstu: potkornjaka. Sićušni insekt je dugačak samo nekoliko milimetara, ali jede veći dio njemačkih i evropskih šuma. Mužjak buši rupe u drveću i oslobađa feromone da namami partnerku unutra. Bube se tu razmnožavaju i ženka polaže jaja u tunele ispod kore.

„Par može da proizvede do 100.000 potomaka za godinu dana. Šire se poput požara", kaže Fani Hurtig, inženjerka šumarstva koja radi u Tirinškoj šumi u centralnoj Njemačkoj – i ukazuje na pojedenu unutrašnjost smrče koja je morala biti prerano posječena. Istočna Tiringija, tri sata južno od Nacionalnog parka Harc, jedna je od regija u kojima se potkornjak najbrže širi.

Zdravo drvo obično proizvodi smolu da zapečati rupe i zaštiti se od napasnika. Ali žedno, slabo drveće to ne može. Bube tada pojedu slojeve stabla koji prenose hranljive materije i vodu - a drveće umire od žeđi i neuhranjenosti.

Kako se šumarstvo može osigurati za budućnost

Ali potkornjak je samo jedan dio slagalice. Iako se drvo ne smije sijeći u zaštićenom području nacionalnog parka, samo tri odsto šuma u ​​Njemačkoj je zaštićeno na ovaj način.

Ostalo koriste državna ili privatna šumarska gazdinstva – uglavnom za proizvodnju drveta. A sa sve većom potražnjom za održivim građevinskim materijalom, očekuje se da će se povećati proizvodnja drveta.

U Tiringiji su eksperti za šumarstvo poput Hurtig primorani da prerano posijeku veliki broj stabala. Čim se stabla smrče zaraze, sijeku se da bi se spriječilo širenje potkornjaka. "Srce me boli svaki dan kada ovo vidim", kaže Hurtig misleći pritom na prerano posječeno toliko drveća.

Ipak, ona i drugi takođe vide ovo kao priliku. „To nam daje priliku da ove oblasti izgradimo na strukturiraniji način i sa potpuno različitim vrstama drveća“, kaže Hurtig o tome šta se trenutno dešava u komercijalno korišćenoj Tirinškoj šumi. Plan: stvoriti održiviju mješovitu šumu sa raznovrsnim drvećem i spriječiti buduće propadanje šuma.

Nove vrste drveća moraju da prežive na malo vode, u idealnom slučaju imaju dublje korijene da bi bolje izdržale suše i oluje, i ne smiju biti previše podložne štetočinama.

Domaće drveće kao što su bukva, hrast i platani smatraju se dobrim kandidatima, a takođe se uzima u obzir i sjevernoamerička duglazija. Međutim, ako se klimatske promjene ubrzaju, moglo bi se uvesti i drveće iz toplijih staništa poput turske jele ili orijentalne bukve.

Na putu prema otpornijoj šumi

Sve više njemačkih komercijalnih šuma i nacionalnih parkova ide ka stvaranju mješovitih šuma. Ne samo da su slične domaćim šumskim ekosistemima, već su i otpornije na štetočine i topliju klimu.

Organizacije poput Šuma Evrope, koje rade na zaštiti evropskih šuma, savjetuju zemlje sa sličnim problemima, poput Francuske, Češke ili Belgije, da učine isto.

Vjerovatno će proći neko vrijeme prije nego što se u potpunosti osjete koristi od restrukturiranja šuma. Međutim, u kontekstu klimatske krize, promjena u šumi je dobra stvar, kaže direktor nacionalnog parka Roland Pič. „Dobro za otpornost i dobro za biodiverzitet."

Urednica: Dženifer Kolins

Ovaj tekst je prethodno objavljen na njemačkom jeziku. 

Pratite nas i na Facebooku, na X-u, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu