U početku je problem zapravo bio samo neprijatan i, iskreno, prilično mali u poređenju sa drugim problemima u svijetu. Njemački reprezentativac sa turskim korijenima posjetio je predsjednika Erdogana, pozirao pored njega, fotografija se raširila internetom.

Počela je debata koja je mogla biti zanimljiva: Kakvu društvenu ulogu ima sportista koji svoju zemlju predstavlja na velikim turnirima? Koliko lojalnosti može tražiti ova zemlja? Gdje su granice između društvene uloge i privatnosti? I u svakom slučaju: zašto političari smiju da poziraju pored despota, ali ne i igrači reprezentacije?

To su sve i te kako interesantna pitanja o kojima se prije Svjetskog prvenstva razgovaralo – i na nivou koji je sigurno imao dosta svijetlih, poučnih trenutaka. Ali onda je njemački tim na Mundijalu doživio neviđeni debakl – i Njemačka je pokazala svoje pravo lice.

Mesut Ozil je odjednom proglašen krivim za sportski neuspjeh i bačen zvjerima u javnoj areni. Diskusija je prešla sve granice, a najglasniji je bio ogoljeni rasizam. Prostor za objektivnu kritiku Ozilove bliskosti sa Erdoganom bivao je sve manji. Odjednom je tvrdnja o nedostatku lojalnosti ljudi sa „migrantskim porijeklom" određivala javnu raspravu.

Njemačko društvo gubi sposobnost da raspravlja i da se bori za bolji argument. Očigledno gubimo pravila bontona koji nudi zaštićeno okruženje za stvarno hrabre političke debate, za jasnu i fer razmjenu argumenata. Ne samo na društvenim mrežama, već i sa vladine klupe, stizale su različite opaske o pitanju vjere, moć je uzdignuta na nivo principa, a kontra-argument tretiran kao napad.

Zvuči banalno, ali diskusije žive od toga da se ljudi prvo uzajamno saslušaju. Da bi društva uopšte mogla dalje da se razvijaju, mora biti mjesta gdje se možemo sastati uz empatiju, vođeni željom da prvo razumijemo drugu osobu, a onda preispitamo svoje stavove.

Da bi rasprava bila plodna, na početku se mora poštovati nepisano pravilo – da se računaju argumenti, a ne samo traže potvrde sopstvenih već očvrslih uvjerenja.

Način na koji se vodi debata oko Mesuta Ozila pokazuje koliko je Njemačka polarizovana i koliki je rizik da ovdje, kao što je to već slučaj u mnogim zemljama, na kraju dominira želja za dolaskom jakog vođe koji bi konačno unio red u društvo i ućutkao sve one koji imaju drugačije mišljenje. Mnogo toga u diskusiji na društvenim mrežama dokazuje ovu zastrašujuću promjenu duha vremena.

Na kraju krajeva, to može da promijeni samo svako za sebe – stalnom kritičkom refleksijom sopstvenog ponašanja u diskusijama.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android