Najprije je njemački predsjednik Frank-Valter Štajnmajer ove nedjelje razgovarao sa turskim predsjednikom Redžepom Tajipom Erdoganom, a onda je kancelarka Angela Merkel pozvala Ankaru. O čemu god da se pričalo, to je iznenađujuća vijest. Kada bismo trenutne odnose Njemačke i Turske nazvali ledenim, to bi još bile blage riječi. Zato je svaki razgovor dobrodošao.

Sada se ipak razgovara o velikoj koaliciji

Problem je u tome što Steinmeier zna da je moć Angele Merkelu ovom trenutku ograničena. Kancelarka je dva sata sjedila sa njim i šefovima SPD Martinom Šulcem i CSU Horstom Zehoferom u dvorcu Belvi. Predsjednik želi da spriječi nove izbore i da primora demohrišćane i socijaldemokrate da formiraju veliku koaliciju.

Sada će vjerovatno do toga i doći, SPD je spremna da razgovara o tome iako je pominjala da bi trpila i manjinsku vladu. Sada bi, međutim, formiranje vlade moglo da potraje. Možda do marta. Konačno, SPD je još prije nekoliko nedjelja bila čvrsto riješena da ne ulazi ponovo u veliku koaliciju i da ostane u opozicii.

Erdogan, Tramp, Makron

Merkelova je sa Erdoganom vjerovatno razgovarala o izbjeglicama. Nadam se - i o Njemcima koji su zatočeni u Turskoj. To su samo dva od mnogih problema između dvije zemlje. A u Francuskoj, predsjednik Emanuel Makron čeka da se Njemačka izjasni o njegovim prijedlozima za evrozonu i EU kao cjelinu. Za to vrijeme SAD vrše brutalan pritisak na saveznike (može li se to još tako nazvati?) da, ako ustreba, prekinu i diplomatske odnose sa Sjevernom Korejom. Njemački ministar spoljnih poslova Zigmar Gabrijel se snašao tako što je najavio da će Berlin iz njemačke ambasade u Pjongjangu povući neke službenike. Za prvu pomoć dobro rješenje, ali nije odraz nekog čvrstog stava.

Poverenje je poljuljano

I sve se to dešava u vrijeme u kome dvije velike stranke u Berlinu moraju da nađu zajednički jezik. Postoji i vrlo veliki problem sa povjerenjem. Okamenjenog lica a zapravo pušeći se od bijesa, Martin Šulc je u petak demantovao da je već spreman za pregovore o koaliciji. A CDU je optužio da je preko medija proširila tu "lažnu vijest". Dvije stranke nisu baš u najvećoj slozi.

Ekstremno teško će biti i da se programski slože, ukoliko jednom lične rane budu zacijeljene. Primjer Makron: SPD jasno stavlja do znanja da nema ništa protiv jačanja državnih investicija, a možda ni protiv zajedničke finansijske politike u evrozoni, ali - Merkelova je vrlo skeptična. I te bi diskusije mogle duže da potraju. A o unutrašnjepolitičkim nesuglasicama, na primjer, oko zdravstvene politike, da i ne govorimo.

Štajnmajer je u pravu

Sve je jasnije da je njemački predsjednik bio u pravu kada se usprotivio novim izborima i zatražio da se dvije stranke po svaku cijenu slože oko velike koalicije. U Berlinu će se vladati, ali sa pola snage. U ministarstvima i kancelarskom uredu mnogi službenici ne znaju kako dalje, što unekoliko smanjuje njihov elan. A autokrati i egomani s obje strane Atlantika će sa jednom v.d. kancelarkom razgovarati drukčije nego sa jednom koju je izabrao Bundestag. Njemačka ne može da čeka na novu vladu do proljeća. Svaki dan je važan.