Još nikada tolikom broju ljudi nije išlo tako dobro – to se s pravom kaže za današnju generaciju njemačkih penzionera. Oni koji danas imaju između 70 i 90 godina profitirali su od neprestanog rasta privrede između šezdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka. Nezaposlenost je bila neznatna, kupovale su se nekretnine, zaključivala životna osiguranja, a dosta je moglo da se odvoji i u slamaricu. Prosiječni Nijemac je tako imao osnova za dobru penziju i udobnu starost. Mnoge firme su uz to isplaćivale dodatne penzije bivšim radnicima. Nakon ujedinjenja su i penzioneri u bivšoj Istočnoj Njemačkoj dobro prošli, primajući penzije slične onima u bivšem zapadnom dijelu. Ali, žurka je sada gotova.

Osipanje osnovice

Zakonom utvrđenu penziju uveo je još Bizmark krajem 19. vijeka. Ona se finansira određenim procentom od zarade, što praktično znači da današnji radnici plaćaju za današnje penzionere, mladi za stare. Dio uvijek moraju da prilože i poslodavci. Demografski razvoj i napredak medicinskog sistema dovode do produženja životnog vijeka, starenja društva i situacije u kojoj onda sve manje mladih ima da finansira penzije sve više starih.

Politika je našla ne baš kreativno rješenje: još osamdesetih su snižene penzije. I tom su se logikom služile sve vlasti od tada, bez obzira da li su vladali demohrišćani s liberalima, socijaldemokrata sa zelenima ili je na vlasti bila velika koalicija. Od prije deset godina penzije u Njemačkoj podliježu porezu, a već godinama se sistematski snižava neoporezivi dio penzije. To znači da isti bruto-iznos danas donosi više neto-para na račun nego što će donositi kroz deset godina. A osnovica za obračun nije ni izbliza tako sjajna kao prije dvije decenije jer je Njemačka doživjela nekoliko ekonomski teških faza u kojima su mnogi gubili posao ili radili za male plate.

Godinama su zaposleni poreskim olakšicama podsticani da mjesečno izdvajaju određenu sumu za dodatno privatno penziono osiguranje, ali od izbijanja finansijske krize, to osiguranje nudi praktično nikakve kamatne stope. Stoga ni ranije popularna životna osiguranja – koja su mogla biti pretočena u penzije – više nisu atraktivna. Mršave kamate na štedne knjižice ne vrijedi ni pominjati. Današnji penzioneri sve češće starost dočekuju u iznajmljenom stanu, što se može objasniti pojačanom migracijom iz sela u grad posljednjih decenija. Dok u pasivnim krajevima kuće zvrje prazne, skupi stanovi u gradovima mogu samo da se iznajme, a ne i da se kupe.

Ispodprosiječni nivo

Uobičajeno je da penzije budu vezane za opšti razvoj plata i da stoga pomalo rastu iz godine u godinu – ovog ljeta čak između četiri i pet odsto. U prošloj deceniji je bilo godina kada penzije nisu podignute ni za jedan cent. Rezultat je poražavajući – prema studiji Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj, nivo državnih penzija u odnosu na plate je u Njemačkoj ispod prosiječnog. U Austriji je recimo taj nivo za oko 50 odsto viši. U poređenju s evropskim zemljama, Nijemci moraju da rade prilično dugo – granica za odlazak u penziju postepeno će se povećavati na 67 godina. U Francuskoj ili Mađarskoj se radni vijek završava znatno ranije.

Sve gore napisano ukazuje da će Njemačka uskoro imati prvu generaciju penzionera kojima će starost biti finansijski nesigurnija nego generaciji njihovih roditelja. Mnogima koji su danas tek na početku ili sredini radnog vijeka je jasno da penzija može značiti siromaštvo, pogotovo ako nema nasljedstva od roditelja. Tu je temu svakako prepoznala i politika. S obzirom na činjenicu da su sljedeće godine parlamentarni izbori, penzije su već zgodno bojište za međupartijsku bitku. I to posebno jer su etablirane partije odreda izgubile po koji procenat podrške na račun populističke Alternative za Njemačku. Penzije dakle, tema kao naručena.

„Tempirana socijalna bomba“

Vladajuća koalicija demohrišćana i socijaldemokrata – takozvana velika koalicija – još je u koalicionom ugovoru potpisala osnovne smjernice za razvoj „solidarne penzije“. Ona bi trebalo da bude isplaćivana onima koji, uprkos dugom radnom vijeku, imaju penzionu osnovicu čak i ispod one sume koja se smatra neophodnom za život dostojan čovjeka. Danas su takvi upućeni na socijalnu pomoć što nije malo poniženje nakon decenija rintanja.

Druga dogovorena tema bilo je izjednačavanje nivoa penzija na istoku i zapadu Njemačke. Na istoku su penzije danas još uvijek za desetak odsto niže nego na zapadu – između ostalog i zato što su plate osjetno niže. Iako se jaz smanjio tokom četvrt vijeka od ujedinjenja, on još postoji, i zato je socijaldemokratska ministarka rada Andrea Nales naumila da na jesen predstavi koncept za potpuno izjednačavanje nivoa penzija. Kancelarka Angela Merkel je već ukazala da to neće biti jednostavno: današnji penzioneri bi profitirali, ali bi današnji radnici morali više da plaćaju i da pristanu na manje penzije u budućnosti.

Debata proteklih sedmica u prvi plan izbacuje sve širi front protiv daljeg smanjenja penzija. Danas prosječna penzija iznosi svega 48 odsto prosječne plate, a do 2030. taj nivo – zbog sve većeg broja penzionera – treba da padne na 44 odsto. Protiv toga uzbunu dižu ne samo sindikati, ljevica i socijaldemokrate već i bavarski ogranak demohrišćana. U Minhenu, gdje se tradicionalna slika svijeta cijeni, posebno hoće da se prilikom obračuna penzije više vrednuje vrijeme koje su majke provele sa svojom djecom umjesto da rade.

Frank Bzirske, šef najvećeg njemačkog sindikata Verdi, traži da se nivo penzija najprije stabilizuje, a da se onda podigne. On kaže da oko 12 miliona ljudi može u starosti biti zaista siromašno u jednoj bogatoj Njemačkoj. Niske penzije su, dodaje Bzirske, „tempirana socijalna bomba“. Nema ni govora da je dovoljno podići samo najniže penzije. Veliki sindikat metalaca kao i drugi sindikati najavili su da će pred izbore 2017. pozvati građane da partije procjenjuju prema njihovoj penzionoj politici. Kako li će s tim proći Angela Merkel i njena partija? Kancelarka je već rekla da pitanje penzija u velikoj mjeri treba ostaviti za sljedeći saziv Bundestaga.