Novembra 2022. je zatvorena Crkva Časnog krsta – jedina katolička crkva u četvrti Elmšenhagen u njemačkom gradu Kilu. „Ima ih koji su rekli da je sada za njih crkva umrla. Ne i vjera, ali institucija“, kaže Ridiger Kirkskoten, koji živi u tom kraju grada sa 17 000 stanovnika.

On je sa nekoliko istomišljenika uzalud protestovao protiv zatvaranja crkve. Ovaj 79-godišnji katolik navodi da su pisali čak i Vatikanu, ali ni to nije pomoglo. Kirkskoten živi u tom kraju od 1980. godine. Kaže da je crkva izgrađena 1956. u većinski protestantskom Kilu za potrebe izbjegličkih katoličkih porodica. Crkva je generacijama djece koja su tamo krštena značila zavičaj.

Crkve bez novca

U Kilu je slična sudbina zadesila pet katoličkih crkava. Razlog je – nedostatak novca. U gradu je poneka crkvena građevina ustupila mjesto stambenom prostoru. Kirkskoten priča o tome kako zatvaranje bogomolja razara crkvene zajednice, a brojna su i zvanična istupanja iz crkve.

Prema crkvenim podacima u Njemačkoj je od 2005. zatvoreno 650 crkava. Od 2019. do 2023. zabilježeno je prosiječno 28 zatvaranja godišnje. Nadbiskupija Hamburg kojoj pripada i Kil, naročito je pogođena tim trendom, ali se sa istim fenomenom suočavaju finansijski slabe biskupije, kao što su Ahen ili Esen.

Čak i u čisto katoličkom okruženju, kao u Augsburgu, dolazi do zatvaranja crkava. Katoličke crkvene statistike bilježe 500 sakralnih objekata manje u odnosu na prethodni period. Od 24.000 tih objekata, koliko ih je preostalo, njih 22.800 su zaštićeni kao spomenici kulture. To otežava rušenje napuštenih crkvenih objekata.

Evangelističke crkve izgleda nisu toliko snažno zahvaćene tim trendom.

Vitraži u garaži

Crkve u Njemačkoj godišnje gube na stotine hiljada članova. Prošle godine je tek skoro svaki drugi Nijemac bio član neke od velikih crkvenih zajednica.

Opustjele crkve se ponekad ruše. Katkad se pronađu novi korisnici, na primjer – pravoslavne hrišćanske zajednice. Crkve se pretvaraju u stambene komplekse ili domove za njegovanje starijih osoba. U nekima su sada galerije ili su preuređene u penjačke centre. Postoje bivše crkve koje su sada kafići ili „kolumbarijumi“ – prostorije za čuvanje pepela hiljada pokojnika u urnama.

Tim trendom su zaokupljene crkvene akademije, gradski arhitekti, mediji. Postoje crkvene službe koje se bave deponovanjem liturgijskih predmeta i odjeće. Jedan bračni par iz Menhengladbaha već tri decenije u jednoj podzemnoj garaži čuva stare crkvene vitražne prozore.

A kako na sve to gledaju vjernici, šta osjećaju? Matijas Zelman, katolički teolog na Univerzitetu Bohum kaže: „Čovjek izgubi jedno mjesto za susret sa Bogom, gdje pali svijeće, prolazi kraj kipa Bogorodice ili naprosto sjedi na crkvenoj klupi tu, gdje zna da i Bog susreće ljude“.

Zelman dodaje da prestanak postojanja crkve na takvim mjestima može da nešto poljulja u ljudima. Pošto rušenje ili promjena namjene pogađa crkve koje su maksimalno 150 godina stare, a najveći broj njih je izgrađen poslije Drugog svjetskog rata, to pogađa ljude kojima je ta crkva dio porodične istorije.

„Ako ti je pradjed stajao na skeli ili ako se baka tu vjenčala, ako još znaš priču o ušteđevini iz čarape koja je bila namijenjena gradnji crkve, onda te to poprilično pogađa“, kaže Zelman. On dodaje da ljudi gubitak crkve shvataju lično tek kad na red dođe njihova crkva, mada o tome čitaju i gledaju na televiziji.

„Ponekad se tako izgubi socijalno usidrenje“, objašnjava Zelman, naglašavajući da je prilikom rušenja crkve možda dobro da se ostavi parohijski dom kao mjesto susreta komšiluka.

Finansijska nužnost

Taj katolički teolog uviđa nužnost smanjenja broja crkava, navodeći podatak da održavanje jedne crkvene građevine godišnje košta oko 100.000 evra. A posjetilaca je sve manje: prema statistikama svega pet do šest odsto članova crkvene zajednice posjećuje nedeljnu božju službu.

Zelman kaže da rušenje crkve na različite načine utiče na ljude. „Zaista je brutalno kada kugla za rušenje udari zvonik“.

Esenska biskupija ima iskustva s takvim događajima. Procjenjuje se da će od nekadašnjih 270 crkava godine 2030. ostati njih samo 84. Biskup Franc-Jozef Overbek je prošle nedelje bio na „oproštajnoj misi“ u jednoj crkvi u Oberhauzenu. A istim povodom će sljedeće nedelje otići do jedne crkve u blizini. Overbek često naglašava: „Odustajemo od zgrada, ali ne i od ljudi."

Snaga vjere i srušene crkve

Markus Pothof je u biskupiji zadužen za razvoj crkvene zajednice. Kaže da je ponekad zatvaranje crkve izazivalo proteste i preporučuje da se u takvim prilikama ostavi prostor za zajedničko tugovanje. On navodi da danas protesti nisu više uobičajeni. „Poslije pandemije su crkvene opština naprosto postale manje“.

Teolog Matijas Zelman vidi u takvom razvoju događaja i šanse za novi početak i novi način crkvenog života. Kao primjer navodi spiritualna okupljanja mladih vjernika. On ipak dodaje da je za ljude trend smanjenja broja crkava „znak prolaznosti i nazadovanja sopstvene religije. Kada snaga vjere do te mjere iščezne, da se sruši crkva."

Ridiger Kirkskoten iz Kila kaže da „redukovano" odlazi u drugu crkvu, u kojoj se svake dvije nedelje organizuje misa za vjernike zatvorene crkve. Penzioner kaže da je bivša zajednica sada decimirana. Samo ih polovina dolazi u drugu crkvu.