Za razliku od ostalih zapadnoevropskih zemalja Njemačka je Rusima istorijski razumljiva. Njemački mentalitet je srodan našem, ali za nas nedostižan. Ponekad nam se čini da mi svakako možemo biti kao Nijemci, kada bismo konačno počeli novi život, odbacujući loše navike, i kada bismo prionuli na posao.

Ipak, naša nesposobnost da započnemo novi život ne znači raskid sa Njemačkom. Prije je to lom unutar Rusije. Njemačka je kod nas prisutna u svim mogućim varijantama, od staronjemačkih četvrti u ruskim gradovima, do njemačkih princeza koje su se udavale za ruske careve, od Baha do Hitlera, od legendarnih njemačkih automobila do dječijih igara.

Na ovakvoj istorijskoj pozadini današnja Njemačka se pomalja kao pacifistička zemlja uplašenog lica: O, Bože, samo da se ne desi nešto strašno! Ni u kom slučaju ne biti upetljan u neki skandal ili uvučen u neki lokalni rat. Stalno slušati dobre porive u duši i zlim silama se sklanjati sa puta.

Njemačka nosi pečat hronične napetosti. Nijemci izgleda duboko u sebi kriju neki bol. Taj fantomski bol živi u njemačkoj duši. On ih čini ranjivim i ponekad zaista plašljivim.

Njemačka mi je bliska. Mnoge moje knjige su prevedene na njemački, mene sa tom zemljom povezuje mnogo toga. Zato zaista sa zabrinutošću očekujem izbore. Kuda ide ta zemlja?

Želio bih da u Njemačkoj pobijedi pametna demokratija – demokratija koja je u stanju da se odbrani, a da pri tome ostane otvorena prema svijetu i njegovim raznolikim kulturama.

Sada, kada svijet tone u atmosferu hladnog rata, poželio bih da Nijemci prestanu da boluju od „dečije bolesti" antiamerikanizma. U Kremlju, naravno, trljaju ruke zbog stalnih napada te bolesti.

Želio bih da u Njemačkoj na vlast dođu ljudi koji se raduju životu. Ljudi, koji ne samo da su sposobni da rade i savladavaju teškoće, već i da se isto toliko raduju koliko i rade. Znam takve ljude u Njemačkoj ali su oni daleko od moćnika.

Njemačka je jaka, moderna zemlja. U njoj sam se sretao sa naučnicima i umjetnicima – sa kreativnim ljudima na najvišem nivou, koji se ne moraju bojati međunarodne konkurencije. Njemačka bi trebalo da se predstavlja na vedriji način: To je zemlja sa izuzetno motivisanim studentima (predavao sam na Slobodnom univerzitetu u Berlinu pa znam o čemu govorim), sa briljantnim novinarima, profesorima, društveno angažovanim ljudima, sa svima koji umiju da diskutuju i da brane svoje stanovište.

Nažalost, ljudima koji žive negdje u gradićima širom Rusije i nikada nisu bili u Njemačkoj ta zemlja stiže iz ruskih televizijskih programa. Od izbijanja krimske krize državne stanice rade punom parom na tome da prikažu cijelu Evropu uključujući Njemačku kao veliku prevaru, kao lažni raj. I u Moskvi i u provinciji mogu se vidjeti automobili sa naljepnicom „Na Berlin!" ili „Možemo to ponovo uzeti!". Ti nesrećnici kojima je propaganda isprala mozak pobrkali su juče i danas.

Ostaje nada da će političari, koji će poslije 24. septembra formirati njemačku vladu, shvatiti da temeljne vrijednosti Rusije brane najbolji predstavnici njene kulture. To je razlog zašto su ruski umjetnici izloženi maltretiranju (spomenimo aktuelni slučaj režisera Kirila Serebrenikova). A upravo kultura pruža mogućnost Rusiji i Njemačkoj da se približe i da se uzajamno razumiju. Ako ne sada, onda u ne tako dalekoj budućnosti.