Kada se u petak savezna kancelarka Angela Merkel u Sočiju susretne sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom biće to vrhunac „ruske sedmice" njemačke spoljne politike. Posljednjih dana su Moskvu već posjetili novi šef diplomatije Hajko Mas kao i ministar privrede Peter Altmajer.

Intenzivni diplomatski saobraćaj vraća njemačko-ruske odnose u fokus njemačke javnosti, posebno jer soliranje američkog predsjednika Donalda Trampa stavlja prekoatlantsko prijateljstvo na teško iskušenje. Ne čudi onda što se politički glasovi iz Njemačke zalažu za približavanje Rusiji.

No grdno se vara svako ko misli da će popuštanje u odnosima sa Rusijom početi jednostranim ustupcima na polju ekonomskih sankcija ili drugim trulim kompromisima. Ne samo jer bi meka politika u Moskvi bila interpretirana kao slabost. Kao da mnogima još nije jasno da Putinu konfrontacija sa Zapadom treba za učvršćivanje moći kod kuće, za skretanje pažnje stanovništva sa ekonomske stagnacije i socijalnih problema.

Zato je naivno vjerovati da se sa Putinom može dogovoriti o Ukrajini ili pregovarati o novom evropskom mirovnom poretku. Tu je priliku Putin sam torpedirao agresivnom spoljnom politikom prema Ukrajini, ali i pokušajem uticaja na izbore na Zapadu i sajber-napadima na njemačke institucije.

Može se sumnjati da li je Putinova Rusija – dakle ne Rusija po sebi – u ovim vremenima pravi partner za produbljivanje energetskih odnosa. U svakom slučaju treba obezbjediti da planirani gasovod Sjeverni tok 2 ne ugrožava evropski interes da se Ukrajina stabilizuje ekonomski i politički. Ispravno je stoga što ministar privrede Altmajer traži garancije da Ukrajina gradnjom Sjevernog toka 2 ne ostane bez tranzitnih taksi za gas. Pa ipak, ti detalji bi morali biti dio šire i dugoročnije strategije prema Rusiji.

Neophodno je da Njemačka shvati da je u odnosu sa Putinom potrebna izdržljivost, da neće biti ekspresnih dogovora. Sve dok se Kremlj drži agresivne politike prema Ukrajini – a to će trajati sve dok služi učvršćivanju Putinove moći kod kuće – sankcije moraju ostati na snazi. Potpuno pogrešan signal bio bi čak i postepeni izlazak iz sankcija. Njemačka spoljna politika mora da se drži principa evropskog mirovnog poretka koji Moskva gazi.

Drugo, treba znatno podići njemačku – i zajedničku evropsku – odbrambenu spremnost u tradicionalnom smislu kao i protiv hibridnog sajber-rata. Treće, sa Moskvom, koja se eufemistički naziva „partnerom", u sopstvenom spoljnopolitičkom interesu treba pragmatično komunicirati u pojedinim međunarodnim pitanjima kao što je atomski sporazum sa Iranom.

Diplomatska strategija ka Rusiji mora da se podupre kroz dva važna elementa. Najprije, zapadna politika ne smije ishitreno i histerično da reaguje na provokacije iz Moskve. Od toga naposljetku profitira samo Kremlj, dok vjerodostojnost Zapada znatno trpi. Britanska premijerka Tereza Mej je poslije napada na dvostrukog agenta Sergeja Skripalja pokazala kako ne treba raditi. Tako se samo jača iz Kremlja konstruisana slika „Zapada" kao neprijatelja.

Osim toga, Njemačka i cijela Evropa moraju se jače otvoriti prema ruskom društvu. Potreban je obuhvatni dijalog sa svim političkim snagama i grupama u Rusiji – uključujući i one nacionalističke, patriotske i konzervativne. S pravom postoji briga zbog otuđenja između Nijemaca i Rusa, ali ona se dugoročno može prevazići samo dijalogom kojim dominiraju trezven ton i uvjerenost u sopstvene principe.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android