Nadomak Doboja u Klokotnici (Doboj Istok,FBiH) u dvorištu porodične kuće profesora njemačkog jezika i filozofije Jasmina Mujkića, grupa biciklista razgovara o pomoći Doboju. Dok se prepričava kako je ova katastrofa povezala ljude i navode primjeri dobrovoljaca koji su iz Federacije pohitali pomoći stradalom gradu, u dvorište ulazi veliki crni bicikl sa bisagama i nadrealističkim pitanjem umornog bicikliste:

„Topar tan. Vodi li ovaj put za Teheran“?

„Da, vodi - samo pravo“, prihvata društvo šalu, ni ne sluteći da to i nije šala.

Neobičan gost na neobičnom mjestu, i to baš u dvorištu profesora Mujkića - „hajdelberškog đaka“. Adrian Sebastian Kaesdorg iz Minhena, završio je studij matematičke statistike, odjavio stan i 1. maja 2014. godine krenuo u avanturu. Za tri mjeseca biciklom namjerava proputovati nekoliko zemalja a krajnje odredište mu je glavni grad Irana. Dvadeset dana nije progovorio svoj jezik, putem sreće zanimljive ljude, pridružila mu se Julia iz Toulousa (Francuska) ali je ostala u Ljubljani svirati harmoniku na ulici kako bi popravila budžet za putovanje. U BiH je ušao na graničnom prijelazu Izačić.

„Dnevno prelazim 50 do 90 kilometara, sve zavisi kakav je teren. Nisam se fizički posebno pripremao, mada se bavim planinarenjem“, govori radoznalim mještanima dok „parkira“ bicikl koji sa opremom teži oko 50 kilograma. „Adrian, hoćeš li i kiselog mlijeka sa sirnicom, evo, ovo je mladi luk iz naše bašte, nije plavljeno, Jasmine, donesi mu jedan „franciskaner“ (njemačko pšenično pivo) neka se osjeća kao u Njemačkoj“, utrkuju se mještani u gostoprimstvu nakon samo nekoliko trenutaka od dolaska iznenadnog gosta. Adrian rado putuje, a ovaj poduhvat je želja da upozna druge ljude, kulture i da sve to učini vlastitom snagom, bez zagađenja okoline.

„„Poticaj je došao od jednog Britanca kojeg sam upoznao u Nikaragvi. On već petu godinu putuje biciklom po svijetu. Bio je u pravu kada je pričao o iskustvu i ljepoti ovakvih izazova. I zaista, događaji se smjenjuju velikom brzinom i ne stižem sve zapisati niti zapamtiti. Ali smatram da će iskustvo koje stičem obogatiti i mene i roditelje, prijatelje...“

Svi su me odgovarali od puta

„Da sam vjerovao medijima i prijateljima, nikada ne bih krenuo na ovaj put,. Svi su me upozoravali na opasnosti, a meni se dešavaju samo lijepe stvari“, prepričava svoje putešestvije. „Imam veliko povjerenje u ljude. Svjestan sam da u ovakvom pristupu ima puno optimizma, romantizma, zanesenosti i idealizma. Biciklo vozim cijeli dan, umoran sam i onda pred nekom uređenom kućom pitam da li bi mi dozvolili da u dvorištu postavim šator za jednu noć, ali neki ljudi to ne dozvole i pošalju me dalje. Ja ne bih tako uradio ali moram prihvatiti i drugačiji način razmišljanja.

Ipak, to su rijetki slučajevi koji ne mijenjaju njegov vedri pogled na svijet.
„Želim da pobjegnem iz grada, a u filozofskom smislu nastojim spoznati sebe. Samo na ovaj način mogu osam sati dnevno biti sam sa sobom“
U Hrvatskoj ga je zateklo nevrijeme. Kampovao je u dvorištima, morao je i da gura bicikl pored sebe jer je vožnja usljed jakog vjetra bila nemoguća. U Doboju se nudio da pomogne u raščišćavanju grada ali mu je neki mladi vatrogasac zahvalio i rekao da nastavi svojim putem.

Zbog nevremena koje je zahvatilo nekoliko zemalja na njegovom putu, Adrian će ostati malo duže u BiH. Tako je jedan dan boravio i kod dopisnika DW, kaže da će ako zatreba sa zadovoljstvom staviti se na raspolaganje Štabu civilne zaštite. Dalje putovanje nastavlja prema Srbiji, Bugarskoj, Turskoj, Gruziji, Armeniji do Irana. Nazad će avionom u Berlin a potom nastavlja školovanje u Švedskoj. Ako vjerujemo da i sreća prati otvorene umove, onda se nadamo da je Adrianu na ovom putu neće nedostajati.