"Svakoga ko dođe ovamo gledaju sumnjičavo. Pogotovo ako je stranac", objašnjava Önay Duranöz dok vozi automobil ulicama Lohberga. Njegov poznanik Omar Chengafe na zadnjem sjedištu klima glavom u znak slaganja. Lohberg je malo mjesto u kojem je za autsajdere često teško. To nepovjerenje tijesno je povezano sa onim što se tu, u zajednici od oko 6.000 stanovnika na periferiji Dinslakena u Njemačkoj, desilo prije nekoliko godina.

Ime Lohberg je postalo iznenada poznato 2013. godine, i to kao centar selefizma i plodno tlo za militantni ekstremizam.

Prema informacijama Ureda za zaštitu ustavnog poretka njemačke pokrajine Sjeverne Rajne-Vestfalije (NRW), u nekoliko navrata, više od desetak mladića iz tog bivšeg rudarskog naselja krenuli su u navodni džihad kao samoproglašeni božji ratnici. Sebi su dali ime "Lohbergerska brigada" i borili se u Siriji i Iraku za front Al-Nusra, a kasnije i za tzv. „Islamsku državu". Polaznici su bili Nijemci, ali uglavnom potomci imigrantskih porodica.

Skoro polovina stanovništva u Lohbergeru porijeklom je izvan Njemačke, većinom iz Turske.

Nakon talasa emigracije na Bliski istok, veliki broj novinara iz zemlje i inostranstva stigao je u Lohberg - potaknut pitanjem kako se tako nešto moglo dogoditi u jednoj zapadno-njemačkoj provinciji - u ovom malom gradu na rubu regije Rur s ukupno 70.000 stanovnika.

Nezaposlenost i besperpektivnost

Önay Duranöz i Omar Chengafe su tadašnji razvoj u ovom malom mjestu posmatrali iz različitih perspektiva. Omar je u ranim dvadesetim i studira socijalnu pedagogiju u Dortmundu. Odrastao je u centru Dinslakena, ali dosta vremena je proveo je u Lohbergu, gdje ima prijatelje i poznanike. Sin je marokanskih roditelja i potiče iz pobožne muslimanske porodice.

Duranöz, s druge strane, ima turske korijene. Ovaj socijalni radnik je u svojim kasnim tridesetima i u Lohberg je stigao kao "strano tijelo" 2011. godine, kako i sam kaže. Za osam godina rada u Lohbergu postao je važna kontakt osoba za mnoge porodice. Kao zaposlenik Njemačkog saveza za zaštitu djece njegov najvažniji zadatak je podrška mladima u Lohbergu pri prelasku iz škole u radni život.

Na trgu Johannesplatz, u centru Lohbergera, mladi su se tada svakodnevno sastajali, družili se i tako prkosili dosadi, priča Duranöz. Nijedan od njih nije imao nikakvo zaposlenje. Kada je 2005. godine došlo do zatvaranja lokalnog rudnika, posao je odjednom izgubilo nekoliko hiljada ljudi i nada u bolju budućnost je nestala.

Na tom trgu se redovno pojavljivao i Mustafa T., čovjek koji je u Lohbergu uspio da izgradi ekstremističku ćeliju u roku od nekoliko mjeseci. U to vrijeme je svaki četvrti stanovnik ovog mjesta bio nezaposlen.

Mustafa T. 

Önay Duranöz pamti svoj jedini direktan susret s njim. "Sjedio je tamo, a pored njega je stojalo nekoliko tinejdžera koje sam poznavao", priča on. Čuo je kako T. govori mladima da jedni prema drugima trebaju da postupaju s poštovanjem, te da su ljubazno odnose prema starijim osobama: "Rekao je, na primjer, da trebaju pomoći starijim ženama sa teškim vrećicama iz supermarketa." Njegov prvi utisak je tada bio pozitivan, priznaje Duranöz. "Mislio sam: Wow, momak kojeg mladi zaista slušaju i koji govori sjajne stvari."

T. dolazi iz ugledne turske porodice iz Lohberga. Njegov otac je bio član odbora lokalne „DITIB" džamije. U ljeto 2011. godine, Mustafa T. je osnovao udruženje "Bildungsverein" i iznajmio prostor u obližnjem Ledigenheimu. Tamo se susretao sa svojim sljedbenicima, kojih je bilo sve više. Iz Ureda za zaštitu Ustava NRW-a, za DW su potvrdili da je u grupi bilo oko 30 mladih muškaraca.

Na njihovim sastancima govorilo se o temama kao što su isključivanje muslimana unutar većinski njemačkog društva, te rastućoj islamofobiji, pričaju Önay Duranöz i Omar Chengafe.

Omar Chengafe je na početku nekoliko puta prisustvovao sastancima te grupe. Prvobitno je smatrao da je pozitivno što postoji nešto novo gdje mladi muslimani mogu provoditi svoje slobodno vrijeme. "Tamo su se sastajali momci koji su htjeli pobjeći sa ulice. Tražili su smisao i predali se religiji", priča on. Ali ubrzo je prestao ići u "Bildungsverein". Imao je loš osjećaj: "Znaci da ovo zaista ide u veoma pogrešnom pravcu postajali su sve jasniji".

Omar vjeruje da su ga njegovi liberalni roditelji zaštitili od Mustafe T. Međutim, mnogi drugi adolescenti su bili lak plijen. "Oni se se uklapali u šemu, bili su bez perspektive i podložni mržnji, koja se namjerno podsticala."

Zakon šutnje

Omar je svoju nelagodu podijelio sa svojom džamijskom zajednicom. Odbor je saslušao njegove brige, ali nije poduzeo ništa. "Mislim da su se oni samo brinuli da bi se sigurnosne službe mogle pojaviti i u džamiji ovdje", objašnjava on.

Šutnja i odsječenost Lohbergera samo su pomogli Mustafi T., koji je dugo vremena nesmetano regrutovao nove članove. Omar Chengafe je poznavao sve članove samoproglašene "Lohbergerske brigade": uključujući i Philippa B., koji se raznio u blizini iračkog grada Mosula 2015. godine i tako ubio 20 Kurda. Ili Mustafu K, kojeg su zvali Goofy. On je na društvenim mrežama postavio svoju fotografiju na kojoj, osmjehujući se, u ruci drži odsječenu glavu. Poznavao je i ostale koji su tada odjednom nestali.

Pored gore nabrojanih, još četiri mlade osobe su otišle za Siriju u jesen 2013. godine. Međutim, oni su se vratili nakon samo mjesec dana. Pod kojim okolnostima, nikada nije razjašnjeno.

"Ko još zapošljava teroriste?"

Ta četiri mladića ni danas ne žele davati izjave za medije. Dopustili su da u njihovo ime govori Önay Duranöz - čovjek koji im je pomogao nakon njihovog povratka u Njemačku.

Nekoliko sedmica nakon povratka iz Sirije, jedan od mladića je iznenada došao u Duranözovu kancelariju i zatražio pomoć. "Rekao je da samo želi da vodi normalan život i radi." Mladić je bio zabrinut, strahovao je da neće moći naći posao, jer se mislio da će organi sigurnosti obavijestiti svakog poslodavca o njegovoj prošlosti. "Rekao mi je: 'Ko to još zapošljava teroriste?'"

Duranöz je tada saslušao tog mladića, a kasnije i druge povratnike. Nikada nije postavljao pitanja o Siriji i nikada ih nije pitao ‚Zašto?‘, jer je bio uvjeren da mu momci zbog toga nikada ne bi ponovo došli.

Sva četvorica, kaže ovaj socijalni radnik, su uspjeli svom životu dati novu strukturu. Trojica su već osnovali porodice i svi rade.

Integracija kao odlućujući faktor

Nakon prvobitnog šoka, gradska uprava Dinslakena je ciljano stupila u kontakt sa muslimanskim organizacijama, izvještava gradska službenica za socijalna pitanja Jahnke-Horstmann. "Pogotovo u Lohbergu, gdje je visok procenat imigranata od oko 45%, i gdje postoji nekoliko različitih muslimanskih udruženja. Bilo nam je veoma važno da rješavanju problema priđemo zajedno."

Ali student Omar Chengafe vjeruje da je potrebno još više rada i saradnje. On zahtijeva veći broj imama, koji su obučeni u Njemačkoj i na njemačkom. "Mnogi mladi ljudi ovdje čak i sanjaju na njemačkom. Njemački je njihov jezik, a imam koji govori njemački jezik posjeduje ključ za rad sa mladima".

Ako jezička barijera u džamijama nestane, radikalne selefije poput Mustafe T. možda će teže uticati na adolescente. "Tužno je što su mladi ljudi i njihove sposobnosti jednostavno iznenada nestali", kaže Omar.

Život ide dalje

"Sa naše tačke gledišta, selefizam više nije važna tema u Dinslakenu", objašnjava službenica za socijalna pitanja Christa Jahnke-Horstmann. U stvari, ime Dinslaken i naziv "Lohbergerska brigada" od 2016. godine se više ne pojavljuju u godišnjim izvještajima o zaštiti ustavnog poretka pokrajine Sjeverna Rajna-Vestfalija.

A Mustafa T.? Čovjek koji je sve započeo? Postoje brojne glasine, ali ništa konkretno. T. je nestao ubrzo nakon odlaska prve grupe iz Lohberga, govore Önay Duranöz i Omar Chengafe.

Omar misli da ga je vidio kako klanja u džamiji u Duisburgu prije godinu dana. "Siguran sam da je to bio on. Svoj stil je ekstremno promijenio, nosio je ‚chino' hlače, košulju kratkih rukava i bradu je podšišao na nekoliko milimetara. A prije se uvijek zalagao da je u islamu duga brada - dužnost", prisjeća se on.

Na upit Deutsche Wellea, Ured za zaštitu ustavnog poretka NRW-a nije se izjasnio na pitanja o Mustafi T.

A stanovnici Lohbergera? "Svjesnost da se to dogodilo svakako je još uvijek tu, ali teško da iko govori o tome", priča Omar. Kada danas na ulici sretne jednog od četvorice povratnika, ljubazno ih pozdravi. "Oni su za mene normalna braća, kao i svi drugi."

Većina mladića iz "Lohbergerske brigade" poginula je u Siriji i Iraku. U malom naselju u kojem su odrasli, svakodnevni život se već odavno vratio. Svakodnevni život u kome se šuti i u kojem se stranci sumnjičavo gledaju.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android