Da, malo euforije nije na odmet. Već osmu godinu bilježi se rast, što je vrijedno pohvale. To je tačno vremenski period nakon što je njemačka privreda 2009. godine pala u tešku recesiju, a što je bila posljedica svjetske finansijske krize. Za sve to vrijeme kancelarka se zvala Angela Merkel. Predvodila je razne vladajuće koalicije, malo sa liberalima, malo sa socijaldemokratama. Pritom je upravo tzv. velika koalicija (CDU/CSU-SPD) ta kojoj bi neki preduzetnik trebalo da se raduje – naprotiv: prije bi trebalo skinuti kapu mnogim onim privrednicima u Njemačkoj koji nisu dozvolili da ih obeshrabri politika koja pretjerano ne podstiče ekonomiju.

I pored toga, Njemačka je ponovo postala pokretačka snaga čitave Evrope. A tako nije bilo oduvijek. Na kraju prošlog milenijuma njemačka privreda se smatrala „bolesnikom Evrope". Zaista teške reforme tržišta rada socijaldemokratskog saveznog kancelara Gerharda Šredera (pritom se mnogi sjećaju samo takozvanih „Harc-IV" zakona, ali bilo je još mnogo toga), zemlju su ponovo vratile na put uspjeha. Međutim, SPD i dan-danas zbog toga ispašta. Tadašnje odluke i danas su za tu stranku svojevrsni test izdržljivosti.

Trebalo bi da se desi, ali se ne dešava

Od reformskog duha tog vremena, danas – s obzirom na povoljne ekonomske pokazatelje – više nije ostalo ništa. Što je duže velika koalicija u Berlinu bila za kormilom, to je manje bilo spremnosti da se utvrdi smjer – ili da se barem stvori predstava o tome kako se pripremiti za budućnost.

Ali zato su se drugima dijelili savjeti, šta treba da rade (pitajte Grke, mogu pjesmu da napišuo tome). Dobro, štednja je i u Njemačkoj dobro funkcionisala. Poznata „crna nula" Volfganga Šojblea skupo je plaćena: infrastruktorom koja propada, uništenim ili loše opremljenim školama i univerzitetima i otežanom izgradnjom brzog interneta.

Ali da se vratimo dobrim brojkama. Nije jačala samo njemačka privreda, već i privrede zemalja evrozone (i čitave EU). To je zaista dobra vijest, jer čak je i toliko problematična Grčka u međuvremenu ponovo ostvarila mali rast. Sve više napreduju i druge zemlje za koje se strahovalo – poput Španije, Portugalije i Irske. Ali na ovom mjestu ipak moramo da se zaustavimo sa euforijom: jer najproblematičnija zemlja se zove Italija.

O bože, Italija!

Čak ni Italijan Mario Dragi, šef Evropske centralne banke (ECB), nije uspio da pomogne svojoj zemlji da ponovo ostvari privredni rast. A dao je sve od sebe: jer finansijska politika njegove kuće je prije svega dar za Italiju. Bezveze je jedino što ta zemlja nije iskoristila priliku da se reformiše. Ali Dragijevo vrijeme u ECB ističe – i to nije dobro za Italiju. Ta zemlja je evropska Ahilova peta, a kada izbije sljedeća evrokriza, vjerovatnoće će izbiti upravo tamo. Već dvadeset godina italijanska privreda slabi (Njemačka je u posljednjih osamnaest godina ostvarila rast od 25 procenata).

Banke u Italiji su preplavljenje lošim kreditima, brojne kompanije kredite više nisu u stanju da otplaćuju i zapravo je trebalo već odavno da proglase bankrot. Sa druge strane, banke su prestale da plaćaju dugove, jer znaju da više ništa neće dobiti nazad. To opet opterećuje bilans banaka. Đavolji krug – a upravo to je kombinacija koja vodi ka novom velikom problemu evrozone.

Da bi se njemački bum nastavio, neophodne su pametne odluke. Opravdano je sumnjati da takvi impulsi mogu da stignu od onih koji trenutno u Berlinu pokušavaju da formiraju novu vladu. Ali to što se zna iz dosadašnjeg toka pregovora o koaliciji, ne sluti na dobro.