Hedvig Skirgard je Šveđanka koja se bavi lingvistikom i u Lajpcig je došla zbog postdoktorskih studija. Kod ljekara je morala samo nekoliko mjeseci po dolasku u Njemačku, a to iskustvo joj je zadalo muke.

„Moj ljekar mi je preporučio nekoliko specijalista. Kontaktirala sam ih koristeći Gugl prevodilac (Google Translate) i malo njemačkog koji sam naučila", priča ova Šveđanka. Kada je upitala može li neko sa njom da razgovara na engleskom, dobila je negativan odgovor.

Rečeno joj je da ne postoje ni usluge prevođenja, na šta joj je jedan specijalista predložio da dovede prijatelja ili člana porodice da prevodi. „To nije bilo moguće, nemam porodicu ovdje, a nisam imala prijatelja kog bih dovela na tako intiman medicinski razgovor."

Najčudnija stvar, sjeća se, bio je utisak da ljekari nisu znali šta da rade kad ne dijele isti jezik sa pacijentom.

„Zar sam ja prva imigrantkinja u ovom gradu koja se podvrgava medicinskom zahvatu bez naprednog znanja njemačkog? Sigurno nisam".

Skirgard je u pravu. Federalni zavod za statistiku Njemačke je 2023. utvrdio da oko 15 odsto ljudi koji žive u Njemačkoj ne govori pretežno njemački kod kuće.

Ipak, kako je Skirgard sa zaprepaštenjem otkrila, malo je sistema koji podržavaju zdravstvene radnike u radu s pacijentima koji ne govore njemački, a mnogi ljekari nisu ni svjesni da takvi sistemi uopšte postoje.

Ona je na kraju pronašla korisnu bazu podataka o ljekarima koji govore različite jezike — iako njen ljekar za nju nije znao.

„Bilo je stresno i zastrašujuće, i nadam se da se to nikome drugom neće desiti. Znam za druge slučajeve koji su prošli još gore“, priča ona. „Ljekari su pod pritiskom da pruže usluge izvan svojih mogućnosti i udobnosti.“

Potreba za prevodiocima u zdravstvenom sistemu drugih zemalja

Čini se da je većina njemačkih ljekara saglasna sa time. U maju, na konferenciji Ljekarske komore Njemačke, ljekari su glasali za dvije rezolucije koje zahtijevaju besplatne profesionalne prevodilačke usluge, s obzirom na to da im nedostatak tih usluga otežava rad.

„Svakodnevno liječimo pacijente čiji maternji jezik nije njemački“, navodi se u jednoj od rezolucija.

„Često je komunikacija moguća samo uz pomoć porodice ili kolega iz medicinske struke, njegovatelja ili službenog osoblja. Ovakvo neprofesionalno posredovanje u jeziku opterećuje ne samo prevodioca, već i medicinski tim i pacijente, i otežava postavljanje dijagnoze ili odgovarajuće liječenje".

Takve usluge nisu nova ideja. U drugim evropskim zemljama zdravstveni sistem je taj koji mora da nađe zajednički jezik sa pacijentom, a ne obrnuto.

U Skirgardinoj rodnoj Švedskoj postoji centralizovani sistem koji omogućava ljekarima da zakažu telefonski razgovor sa prevodiocem ako imaju pacijenta koji ne govori švedski.

U Norveškoj pacijenti imaju zakonsko pravo da dobiju informacije o svom zdravstvenom stanju i liječenju na jeziku koji razumiju, dok je irska zdravstvena služba izdala smjernice za ljekare o tome kako da pronađu prevodioce.

U Njemačkoj, međutim, ljekari i pacijenti su često prepušteni sami sebi. Ponekad se oslanjaju na dobrotvorne organizacije i volontere poput „Komunikacija u medicinskim okruženjima", kao i univerzitetske grupe iz Lajpciga koje organizuje prevode za ljekarske preglede, uglavnom za izbjeglice i tražioce azila.

„Nas koriste za popunjavanje praznina u prevodima koji bi trebalo profesionalno da se obavljaju i plaćaju“, kaže za DW Paulina iz „Komunikacije u medicinskim okruženjima".

„Ali vidimo da praznina postoji jer ni država, ni osiguravajuća društva, ni ljekarske ordinacije, ni bolnice ne preuzimaju odgovornost za troškove".

„Lijep dodatak" ili „neophodnost"?

Kako se pokazalo, koaliciona vlada kancelara Olafa Šolca je svjesna ovog problema i u koalicionom ugovoru iz 2021. obećala je da će nacionalni državni osiguravači pokrivati troškove prevodilačkih usluga.

Portparol njemačkog Ministarstva zdravlja potvrdio je za DW da je to još uvijek dio plana i da će preporučiti da koalicione stranke to uključe u Zakon o jačanju zdravstvene zaštite.

Ali to se još nije desilo i čini se da su planovi blokirani neslaganjima unutar vladajuće koalicije.

Bernd Majer, profesor interkulturalne komunikacije na Univerzitetu u Majncu, proučavao je teme jezika, integracije i kulture dugi niz godina i koautor je knjige o preporukama za korištenje jezika u javnim institucijama. Pozvan je prošle godine u Bundestag da objasni zašto je ova m3jera neophodna.

„Svi kažu da je ovo problem i da ga treba riješiti", objašnjava Majer za DW. „Ali postoji problem u političkoj implementaciji".

Iako tvrdi da bi pružanje ovakvih usluga bilo relativno jeftino u poređenju sa troškovima zdravstvenog sistema u cjelini, on je zaključio da je koalicija odlučila da prevodilačke usluge smatra „lijepim dodatkom“, a ne „neophodnim".

„U osnovi je blokirano u cjelokupnoj diskusiji o budžetu i ograničenju zaduživanja“, rekao je, misleći na mehanizam koji obavezuje vladu da uskladi troškove sa prihodima i postavlja stroga ograničenja na nova zaduženja.

Njemačka višejezičko društvo

Kako su Skirgard i drugi primjetili, Njemačka nastoji da privuče kvalifikovanu radnu snagu. Prema Institutu za ekonomiju Njemačke (IW), oko 570.000 radnih mjesta nije moglo biti popunjeno u 2023. godini, što je predstavljalo problem za kompanije.

U septembru, Šolc je potpisao sporazum o kvalifikovanoj radnoj snazi sa Kenijom, kako bi se pomoglo u popunjavanju te praznine.

Naravno, neki bi rekli da je zvanični jezik njemački i da svako ko živi ovde jednostavno mora da ga nauči.

„Saglasna sam, to je tačno. Ali kada neko dođe iz Kenije i prvi mjesec polomi kost, zar bi trebalo da mu se pruži pomoć tek kad završi intenzivni kurs njemačkog?", pita se Skirgard i napominje da, „ako Njemačka želi da bude zemlja koja privlači kvalifikovane imigrante, onda prevod može biti neophodnost, a ne samo lijep dodatak".

Zaista, kako istraživači poput Majera često ističu, realnost je da je Njemačka višejezičko društvo. Mnogi ljudi godinama žive rijetko govoreći njemački.

Tokom istraživanja u jednoj bolnici, Majer je sreo šezdesetogodišnjeg portugalskog pacijenta sa srčanim udarom, koji je imao slabo znanje njemačkog, a proveo je više od 30 godina radeći u njemačkoj klanici.

„On je zapravo svakodnevno nosio svinje, a uveče odlazio u portugalski društveni klub i gledao fudbal“, rekao je. „Jednostavno nije imao puno kontakta sa Nijemcima. Zašto bi? Njegov život je bio dobar. Nikad nije imao razlog da nauči njemački".

Iako je kao lingvistkinja Skirgard naučila njemački tokom četiri godine boravka u zemlji, rijetko ga koristi u svom poslu na univerzitetu gdje radi.

„Može se reći da je to loše i da ne bi trebalo da bude tako, i potpuno razumijem takav stav,“ priča ona. „Ali to je realnost i moramo se nositi sa onim što se dešava".

*ovaj tekst je najprije objavljen na njemačkom jeziku

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu