More je iznenađujuće mirno ovog popodneva – barem za Fuerteventuru. Abdul Kamara sjedi na mostiću i prisjeća se proljetnog dana kada je došao na ovaj španjolski otok. Valovi na Atlantskom oceanu su tada bili zastrašujuće visoki. Ovaj mladić iz Gvineje je iz Maroka tri dana plovio gumenim čamcem – i jedva je sačuvao živu glavu.

„Odjednom smo čuli kako čamac ispušta zrak", prisjeća se Kamara u razgovoru za DW. „Imao sam osjećaj da bi to stvarno mogao biti kraj. Jedino sam još mislio da svoju malu sestru, koja bi bez mene morala izaći na kraj. Bio sam u šoku."

Najopasnije putovanje

Migranti u čamcu uspjeli su nekako začepiti rupu u čamcu i doći do Fuerteventure. Abdul Kamara je jedan od oko 5.000 afričkih migranata koji su od početka godine stigli na Kanarske otoke. To je porast za više od 600 posto u usporedbi s 2019. godinom.

Već ranije je migracijska ruta između Afrike i tog španjolskog otočja često korištena. Sredinom 2000-ih godina stigli su deseci tisuća ljudi. Od tada su se samo rijetki usuđivali krenuti tim putom – između ostalog i zato što se to smatra najopasnijim morskim putem na svijetu. Po navodima humanitarnih organizacija tu pogine svaki 16 migrant.

Brojni promatrači još nagađaju zašto se ta ruta ponovo koristi tako često. Bram Frouws iz neovisnog znanstvenog instituta "Mixed Migration Center" u Ženevi ukazuje na dalekosežni utjecaj korona-pandemije. „Socijalne i gospodarske posljedice pandemije pojačavaju kod brojnih ljudi želju, a sigurno i potrebu za migracijom. Istovremeno ona im oduzima brojne mogućnosti da to učine", kaže Frouws za DW. 

S jedne strane ljudi imaju manje novca za putovanje. S druge strane, sloboda kretanja je svuda ograničena. Ne samo zato što su brojne granice zatvorene: vidi se da trenutno na brojnim klasičnim rutama na raspolaganju ima manje krijumčara, kaže Frouws.

Španjolska – žrtva vlastitog uspjeha

Ali, razlozi premještanja migracijskih ruta ne leže samo u korona-krizi. Proteklih godina su europske zemlje sklopile razne sporazume s tranzitnim zemljama kao što su Niger ili Libija, koji uvijek funkcioniraju na isti način: afričke zemlje čine više da bi zadržale migrante prije nego što dospiju do sjevernoafričke obale. Zauzvrat, Europa tim državama uplaćuje velike svote novca i povećava svoj angažman na području gospodarskog razvoja tih zemalja.

Ali, takvi sporazumi često dovode samo do promjene migracijskih ruta. U slučaju Kanarskih otoka nije isključeno da je Španjolska postala žrtva vlastite migracijske diplomacije.

„Kad je broj migranata između Maroka i španjolske obale znatno porastao, Španjolska je tjedan dana kasnije Maroku uplatila 30 milijuna eura. Oni to onda nazivaju migracijska suradnja", kaže stručnjak Frouws.

Maroko se držao tog sporazuma i tjerao je migrante iz područja u blizini obale. Dolasci na španjolsku obalu pali su u prvom polugodištu 2020. za više od 4.000 osoba. Posljedica je da migranti sad pokušavaju ući u čamce već na jugu Maroka, u Zapadnoj Sahari koju je okupirao Maroko ili još južnije i dospjeti na Kanarske otoke.

Nagovještaj nove migracijske dinamike

Frouwsov kolega Matt Herbert iz nevladine organizacije "Global Initiative Against Transnational Organized Crime" kaže: "Ovo što trenutno vidimo to su nagovještaji masovnog novog migracijskog kretanja prema Europi. Istina, brojne zemlje u području Sahela su početkom korona-krize uspjele provesti djelotvorna ograničenja kretanja. Ali, već u prošlosti se vidjelo da slabe institucije tih država stroge mjere mogu provoditi samo kratko vrijeme". 

Politička cijena je jednostavno vrlo visoka i mjere se ne mogu vječno provoditi dalje", kaže Herbert u izjavi za DW. Zato se može polaziti od toga da će brojni migranti koji se trenutno nalaze u tranzitnim zemljama, nastaviti svoje putovanje u bliskoj budućnosti. Uz to zbog brojnih političkih kriza u zemljama Sahela sve više ljudi iz tog područja idu prema sjeveru.

Koje srednjoročne i dugoročne posljedice će imati gospodarski zastoj zbog korona-krize može se već sada vidjeti u sjevernoj Africi, kaže Herbert. Tu je, istina, posljednjih mjeseci na putu prema Europi znatno manje migranata, ali sad sve više stanovnika sjeverne Afrike i sami kreću na migracijski put.

Više od 7.000 Tunižana je od početka godine krenulo preko Sredozemnog mora, najviše od početka Arapske revolucije 2011. godine. I u susjednoj Libiji, nekoć jednoj od najvažnijih tranzitnih zemalja takozvane srednje sredozemne rute, ljudi uz pomoć krijumčara kreću prema Europi.

„Mislim da je to samo prva prethodnica nove migracije koju potiče COVID-19", kaže znanstvenik Matt Herbert i dodaje: "Neregularni migranti iz zapadne Afrike, središnje Afrike i s roga Afrike, dosad nisu imali vremena doći dotle." On procjenjuje da će se to dogoditi u idućih 6 do 12 mjeseci.

Ni Abdul Karim Kamara ne želi ostati na Fuerteventuri. Nada se da će uskoro biti preseljen u neki kamp s drugim migrantima na španjolskom kopnu. Odatle namjerava ići dalje prema sjeveru. Za Kamaru je „obilazni put" preko Kanarskih otoka imao praktični razlog. Već dugo u svojoj domovini Gvineji ne vidi perspektivu. I onda je doznao da su trenutno krijumčarske cijene za atlantsku rutu jako povoljne. Za oko 800 eura dobije se mjesto u gumenom čamcu, priča on. Ranije su cijene ponekad bile i više od 2.000 eura.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android