Ogromna stijena uzdiže se iznad malog visokog platoa u Provansi u južnoj Francuskoj. U podnožju stijene leži nekoliko kamenova u travi, naizgled nasumično razbacannih. Ispod njih počiva pepeo mladog čovjeka – to je bilo njegovo omiljeno mjesto, na koje ga je porodica donijela na vječni počinak. U Njemačkoj to ne bi bilo moguće.

U osnovi, ovdje vlada obaveza ukopa na groblju; ko umre, mora biti sahranjen na odobrenom groblju, u šumi za sahrane ili na određenom morskom području. Urna u vlastitom dvorištu? Zabranjeno. Rasipanje pepela voljene osobe na vjetru? Takođe nije dozvoljeno.

Na posljednji let balonom ili se pretvoriš u dijamant

Dok Njemačka čvrsto drži do svojih zakona, ljudi u drugim zemljama traže nove načine i mjesta za oproštaj. U Švajcarskoj, na primjer, postoji sahrana na stijenama ili alpskim livadama, gdje se pepeo rasipa u planinama. Moguća je i vožnja balonom s pepelom preminulog, u Švajcarskoj i recimo u Holandiji. Kada balon dođe na mjesto sahrane, pepeo se rasipa na vjetru. Koordinate tog mjesta porodica kasnije dobija u vidu potvrde poštom. Alternativa prosipanje pepela iz aviona.

Kod svemirske sahrane, koju nude američke kompanije, ide se još mnogo dalje – mali dio pepela šalje se u svemir. Čak je i za Nijemce ova vrsta sahrane moguća, uprkos obavezi ukopa na groblju, jer se najveći dio pepela ipak polaže u urnu na Zemlji.

Sve više pogrebnih preduzeća nudi i tzv. dijamantsku sahranu: u višemjesečnom procesu iz dijela pepela ili iz kose preminulog stvaraju se sintetički dijamanti, koji se kasnije ugrađuju u nakit.

Trend - održiva sahrana 

Onima kojima je održivost važna i nakon smrti, na raspolaganju je sve veći izbor, jer ekološka svijest u Evropi je u jasnom trendu. U Parizu se prodaju zaštićeni grobovi na groblju Per Lašez (Père Lachaise) – ko ih restaurira, može ih ponovo koristiti. U Skandinaviji i Holandiji nastaje sve više groblja koja se oslanjaju na prirodne materijale i održivost.

Mnoge evropske zemlje doživljavaju pravi procvat prirodnih i ekološki prihvatljivih sahrana. Na livadama ili u šumama preminuli se polažu u biorazgradive sanduke bez laka ili metala, bez balzamovanja ili hemijskih dodataka.

Čak i kod kremacije, koja u Njemačkojprema podacima Njemačkog udruženja krematorija čini 81 odsto svih sahrana (podatak iz 2024), ekološki aspekt je tema. Moderni krematoriji koriste sisteme za povrat toplote, a pogrebnici nude biorazgradive urne. One se u Njemačkoj sve češće polažu prilikom sahrane pod drvetom u šumama za sahrane. Grob ostaje prirodan. Na nekim mjestima sahrane su anonimne, na drugima pločica podsjeća na preminulog.

Reerdigung - biću kompost

Još prirodnije: mnoga pogrebna preduzeća sada nude tzv. reerdigung. Tijelo preminule osobe polaže se u tzv. omotač od slame, sijena, cvijeća i malo biljnog uglja. Jedna vrsta ljuljaške nakon nekoliko dana lagano pomjera ovaj omotač, kako bi se vlaga ravnomjerno rasporedila.

Prirodni mikroorganizmi iz ljudskog tijela i biljaka razgrađuju tijelo u roku od 40 dana u finu zemlju. Biološki filter sprječava mirise. Preostale kosti se usitnjavaju i dodaju zemlji. Sve se potom polaže na groblju, prekriva zemljom i sadi biljkama. Preminuli čak mogu unaprijed odrediti žele li „postati“ ruža ili lavanda.

Prah kroz šok-zamrzavanje

Švedska biološkinja Suzan Vig-Masak smatra se pionirkom slične ekološke metode: tijelo se prvo šok-zamrzava na minus 18 stepeni, zatim uranja u tečni azot na minus 196 stepeni. To ga čini krhkim, pa se laganim potresima pretvara u fini prah. U vakuumskoj komori uklanja se voda, a metalni ostaci poput plombi se odstranjuju.

Ostaci se polažu u bio-razgradivi mini-sanduk od kukuruznog ili krompirovog skroba i zakopavaju u zemlju. Iako je postupak patentiran u više od 30 zemalja, još se nigdje ne primjenjuje.

Nešto drugo je kriokonzervacija, gdje se tijelo zamrzava na ispod minus 130 stepeni i potpuno čuva – u zemljama poput SAD-a ili Rusije, u nadi da će jednog dana biti oživljeno. Naučno, to se smatra krajnje nevjerovatnim.

Način na koji ljudi bivaju sahranjeni mnogo govori o tome kako su živjeli. Između raskošnog groba i korijena drveta ne leži samo estetska razlika, već i promjena u razmišljanju o religiji, posjedu i prirodi – i, ne manje važno, o sjećanju na preminule.