Najprije je španski premijer Marijano Rahoj dao rok do četvrtka (19.10) u deset sati prije podne da katalonska vlada objavi da odustaje od nezavisnosti, a onda je par minuta nakon deset, katalonski lider Puidžemon objavio pismo u kome ponavlja svoje zahtjeve Madridu. Zatražio je dijalog umjesto represije i zaprijetio secesijom ukoliko se taj zahtjev ne ispuni.

To je bila posljednja kap za špansku vladu. Odmah posle Puidžemonovog odgovora, najavljene su prinudne mjere. One se smatraju prvim korakom ka primjeni Člana 155 španskog ustava koji dozvoljava centralnim vlastima da preuzmu vlast u autonomnom regionu. O konkretnim mjerama trebalo da se odluči u subotu (21.10.) na sjednici španske vlade. Vlada u Madridu ima mnogo različitih opcija, ali se one mogu podijeliti u dvije velike kategorije, kaže Orijol Bartomeus, politikolog sa Univerziteta u Barceloni.

„Mekši put"

Rahoj je u jednom svom pismu već objasnio da primjena Člana 155 ne znači automatsko i potpuno ukidanje katalonske autonomije. Umjesto toga, španski premijer mogao bi da postavi nove ljude na ključne položaje u katalonskoj policiji i regionalnoj upravi, da raspusti parlament u Barseloni i da raspiše nove izbore. „To je vjerovatno ono što Rahoj želi", smatra Bartomeus. Drugo je pitanje međutim, da li on to i može.

„Španski premijer je pod ogromnim pritiskom svojih konzervativnih pristalica", dodaje profesor. I to nije jedini izvor pritiska. Rahoj, premijer koji rukovodi manjinskom vladom, zbog svog čvrstog stava prema Kataloniji sada naprasno uživa punu podršku iz partija koje su mu se ranije suprotstavljale. „Zbog čega da rizikuje taj novi rezervoar podrške?"

„Tvrđi put"

U težoj varijanti, španske vlasti bi preuzele punu kontrolu nad regionalnom administracijom Katalonije. Tako bi katalonski premijer praktično ostao bez vlasti. Ipak, ta opcija nije najmudriji izbor za španskog premijera.

„Tvrđe tumačenje Člana 155 separatisti bi odmah iskoristili kao šansu da se predstave kao žrtve centralne vlade Španije", ukazuje Bartomeus. To bi dalo vjetar u leđa separatistima i ujedinilo ih.

Još prošle nedjelje, Puidžemon se mučio da osigura podršku za nezavisnost u sopstvenoj koaliciji. Kada je desetog oktobra proglasio nezavisnost i odmah je stavio van snage, taj hod po žici služio je da zadovolji oba krila u svom kabinetu – umereni političari uplašili su se kada su banke i preduzeća najavili povlačenje iz Katalonije, dok su ekstremni ljevičari i anti-sistemska partija CUP i dalje bezrezervno zastupali nezavisnost. Sada je pokret za nezavisnost ponovo ujedinjen na talasu solidarnosti s uhapšenim separatistima.

Pudžemon može samo da čeka

Pudžemont u suštini i ne mora mnogo da radi osim da se udobno zavali u svoju fotelju – i da čeka. Ono što ujedinjuje separatiste nije mogućnost proglašenja nezavisnosti, već španska vlada, španska policija i sudije. „Vlada ih ujedinjuje zato što će primijeniti Član 155 i Kataloniji oduzeti autonomiju, policija zato što koristi silu protiv mirnih birača, a sudije zato što šalju u zatvor viđenije zagovornike nezavisnosti."

Posmatrači vjeruju da su novi izbori najmanje vjerovatno rešenje. „To je besmislica", smatra Bartomeus. Rezultat izbora ne bi promijenio ništa: još uvijek su tu dva miliona pristalica nezavisnosti i ponovo bi parlamentu većina bila za odvajanje, možda i sa većim brojem poslanika nego danas. „Ako španska vlada raspiše izbore u Kataloniji", zaključuje Bartomeus, „mnogi će to vidjeti kao povod da glasaju u inat centralnoj vladi".