Marcos nam na komadu papira crta plan zatvora autonomne regije Iračkog Kurdistana u kojem je proveo 95 dana: „Samo si zamislite, u toj skupnoj ćeliji od šezdesetak kvadrata je bilo zatvoreno više od stotinu ljudi. Morali smo ležati leđa uz leđa da bismo spavali, ponekad se nismo mogli niti ispružiti nego sjedeći provesti noć."

47-godišnji Španjolac nam to priča u svom domu u Rabanalesu, mjestu na sjeverozapadu Španjolske, nakon doživljaja koje je mislio da neće preživjeti. Ali ne zbog opasnosti zbog koje je krenuo u rat protiv „Islamske države" nego zbog potpunog kaosa u kojem se na kraju zatekao.

Marcosa je pogodila sudbina jezida, drevne etničke skupine sa sjevera Iraka koja nije prihvatila islam nego slijedi svoju vlastitu vjeru. IS se odmah okomio na Jezide i Marcos je odlučio da im mora pomoći. Kao medicinar se priključio Jedinicama otpora Sinjara (Yekîneyên Berxwedana Şengalê, YBS) gdje su ga zvali „Doktor Delil" i gdje je vodio i vojnu bolnicu.

YBS je često djelovao zajedno s ostalim jedinicama Sirijskih demokratskih snaga (SDF), vojnim jedinicama koje imaju i podršku Zapada. Ali iako je znao kako njegov YBS surađuje s kurdskim snagama PKK – a na njihovim uniformama je i bedž s likom Abdulaha Öcalana – koju Turska smatra terorističkom organizacijom, nije mu bilo jasno da se u vrtlogu tog rata i previše često događa da na kraju svi pucaju u svakoga.

„Nama je svejedno tko si"

Tako je i on dospio između dvije vatre i bio zarobljen od Kurda, ali onih koji nisu baš naklonjeni borcima također kurdskog PKK-a, ali su pretežito iz Turske. „Bio ti daesh ili PKK, nama je to svejedno", govorile su mu pešmerge, oružane snage Iračkog Kurdistana nazivajući borce IS-a njihovim arapskim imenom (daesh). I zajedno s islamskim ekstremistima protiv kojih je krenuo u borbu, strpali ga u isti golemi zatvor u Irbilu gdje je s njima dijelio ne samo ćeliju, nego i jedini nužnik koji im je stajao na raspolaganju.

Kurdska uprava se trudila da im boravak učini što neugodnijim: „Televizor je bio upaljen cijelo vrijeme i to na najvećoj glasnoći. Program je bio uvijek isti: stihovi Kur'ana ujutro i turska narodna muzika poslijepodne. Vjerojatno su nas tako htjeli spriječiti da uopće spavamo."

Već i prije je poznavao druga dva Španjolca sa kojima je tamo bio zatvoren, ali bilo je i dosta drugih Europljana koji su se došli boriti protiv IS-a. Njih je zadesila ista sudbina. Njih trojica ništa nisu znali, niti koliko će ih dugo držati, niti kad će biti nekakvo suđenje. Provodili su većinu vremena u ćeliji, s izuzetkom 20 minuta na dan kad su ih vodili u zatvorsko dvorište okruženo visokim betonskim zidom - na „šetnju".

Samnica nakon posjete veleposlanstva

Rutina se rijetko mijenjala, a ako i jest onda redovito – na gore. „Strpali su me u tamnicu nakon što su me došli posjetiti predstavnici veleposlanstva Španjolske. Nakon dva dana u potpunom mraku je u ćeliju ušla skupina od pet ljudi i prvi put su me pretukli", kaže nam Marcos. Dodaje da su njegove krikove čuli čak i drugi zatvorenici u udaljenoj ćeliji i to usprkos glasnom televizoru.

Kaže nam da je taj zatvor više puta posjećivao i Crveni križ kako bi provjerio stanje u kojem se drže zatvorenici. Konačno, čelnici Iračkog Kurdistana neprestance drže kontakt i s predsjednicima vlada zapadnih zemalja. Ali posjet Crvenog križa zatvoru je redovito bio cirkus, navodi Marcus: „To je bila kao igra mačke i miša. Ostavili bi šačicu zatvorenika u ćeliji, a nas ostale su vodili sa jednog mjesta na drugo da nas delegacija ne vidi."

Marcos je pušten na slobodu 26. studenog ove bez ikakvog suđenja. On je u zatvoru proveo 60 dana duže od Robina, drugog Španjolca. Ali treći njihov zemljak je prošao najgore. 21-godišnji Andalužanin kojeg su zvali Agir je prošao pravi pakao. „Uvjeti su bili tako strahoviti da su neki pokušavali počiniti samoubojstvo, trakama platna koje su napravili od prekrivača ili su si čak pokušavali prerezati žile metalnim poklopcima čašica od jogurta", kaže nam Agir.

Francuz, Britanci, Amerikanci,...

On je otkrio da su u nekim ćelijama bili samo borci Kurdske radničke stranke PKK i na svoje oči je vidio tu „slogu" Kurda Iraka i Turske: „Nismo imali kontakata s većinom ljudi iz PKK-a, ali jednom sam vidio kako je skupina njih predana turskim službenicima u uniformama Turske."

Agir je u tom zatvoru proveo 111 dana, ali poznaje i jednog Francuza – zvali su ga „Jambo" koji je u zatvoru već bio jedanaest mjeseci u trenutku kad su njih pustili na slobodu. Čuje se telefonom s Jambovim bratom u Francuskoj koji mu kaže da je on još uvijek zatvoren, ali ne želi da mu niti zapadni mediji pomognu da dospije na slobodu. Misli da bi mu medijska pažnja više odmogla nego pomogla.

Znaju za još Zapadnjaka koji su otišli u Siriju pomoći u borbi protiv Assadovih snaga i protiv IS-a i koji su na kraju završili u zatvoru „saveznika" iz Iraka. Dva Britanca, Robert Daw i Rae Lewis-Ayling, tamo su provela 40 dana, ali prije nego što su ih strpali u zatvor su vjerovali da će biti jednostavno strijeljani. Poznata je i sudbina dva Amerikanca, Patricka Kasprika i Johna Lockea, koji su se također pridružili jedinicama jezida u Siriji. Oni su proveli u zatvoru nešto kraće od mjesec dana i također potvrđuju kako je zlostavljanje bilo neviđeno.

„A gdje im je bila viza?"

„Jedan Nijemac je strpan u ćeliju prepunu boraca IS-a. Nakon toga je proveo tri dana tako da su mu ruke bile lisicama vezane za noge koje su također bile u okovima", kaže nam Kasprik u telefonskom razgovoru. „Svi zatvorenici su bili zlostavljani. Čuvari su znali tući i civile, čak i djecu."

Provjeravajući sve ove tvrdnje, obratili smo se Crvenom križu/polumjesecu u Iraku. Tamo nam je potvrđeno da u zatvorima Iračkog Kurdistana doista ima stranaca i da tu nije riječ o dragovoljcima IS-a nego o borcima protiv njih. Isto tako da ima i zatvorenih civila, „uključujući žene i djecu", ali da ova organizacija ne raspolaže točnim podacima. Crveni križ Iraka je u kontaktu s nadležnim službama te zemlje, ali i veleposlanstvima, jer je riječ o državljanima dvadesetak zemalja.

Obratili smo se i Dabanu Shadali, predstavniku regionalne vlade Kurdistana Iraka u Španjolskoj, koji nam tvrdi kako su u njihovim zatvorima prije svega ekstremisti i borci takozvane „Islamske države" poraženi od njihovih slavnih pešmerga. Ne želi komentirati svjedočanstva o mučenjima zatvorenika, a suočen s činjenicom da naši prethodni sugovornici nikad nisu bili borci IS-a nego jezidskih snaga, ipak nalazi i drugi razlog držanja u zatvoru. Jer ti stranci su, kaže, svakako prekršili propise o vizama za ulazak u Irački Kurdistan i „ilegalno" su prešli granicu između Sirije i Iraka. Povrh toga, neosporno je da su bili upleteni u „vojne aktivnosti" u Siriji, navodi Shadali.