S jedne strane su dimnjaci željezare iz kojih kulja dim, s na drugoj su otpacima zatrpane ulice na rubu lučkog kompleksa: područje oko migrantskog hotspota u Tarentu, u južnoj Italiji, ružno je mjesto. Ovog sivog decembarskog jutra, kapije prihvatilišta su se otvorile kako bi primile 44 novopridošla migranta.

Među njima su i braća Mohamed i Ibrahim, čije su telefonske brojeve su dobili novinari ARD-ovog studija u Rimu. Za dvojicu Sirijaca Tarento bi trebao biti polazna tačka za putovanje u zemlju iz snova. To je put koji evropska pravila o migracijama ne predviđaju.

Njih dvojica ostaju u prihvatilištu samo nekoliko sati. Italijani ih registruju kao pristigle migrante i u skladu sa važećim propisima EU-a uzimaju njihove otiske prstiju. Mohamed i Ibrahim ne traže azil. Kasnije ih odvode u smještajni centar u blizini Leccea, udaljen 80 kilometara.

Cilj je jasan

Narednog jutra, Mohamed već ima jasne ideje o tome šta bi dalje trebali poduzeti on i njegov brat: "Želimo da idemo u Njemačku", nedvosmisleno kaže ovaj 31-godišnjak. Prema pravilima EU-a, za zahtjeve za azil odgovorne su zemlje u kojima su migranti prvi put stupili na tlo Evrope – u ovom slučaju je to Italija.

Ali Mohamed i Ibrahim to rade kao i većina migranata: u toku ove godine je preko Mediterana u Italiju stiglo više od 130.000 migranata - ali samo 10.000 njih, ili manje od deset posto, je do avgusta tamo podnijelo zahtjev za dobijanje azila.

“Njemačka daje najveću pomoć”

Mohamed ponosno kaže da zna mnogo o Njemačkoj i navodi: "Njemačka je vrlo demokratska. Njemačka ima snažnu ekonomiju i mnogo mogućnosti za zapošljavanje." Iznad svega, to je “prva zemlja kada je u pitanju podrška ljudima kojima je potrebna pomoć”. Njemačka, kaže Muhamed, "daje najveću pomoć".

31-godišnji bivši student mašinstva i njegov 25-godišnji brat Ibrahim potiču iz Damaska. Područje u kome su živjeli, kažu, nije bilo zahvaćeno ratom, ali su se bojali da će biti pozvani u vojnu službu.

Zbog toga su 2021. otišli u Libiju. Tamo su radili u restoranu u Bengaziju i kao automehaničari da bi zaradili novac za putovanje do Njemačke.

Nakon dvije i po godine, pričaju, shvatili su da imaju dovoljno novca da plate švercerima potrebnih 4.000 eura za prebacivanje u Italiju. Mohamed kaže kako su na Mediteranu bili visoki talasi i da se bojao. Spasila ih je humanitarna organizacija „Ljekari bez granica“ i svojim brodom „Geo Barents“ prevezla ih u Tarento.

Što manje gubiti vrijeme

Nakon samo jedne noći u Italiji, braća su spakovala sve svoje stvari u jednu malu torbu, ne želeći gubiti vrijeme. Prihvatni centar je otvoren i pristiglim migrantima je dozvoljeno slobodno kretanje u zemlji.

Mohamed se o najbržoj mogućnosti prebacivanja do Njemačke raspitivao u smještajnom centru: "Pitao sam ljude gdje je željeznička stanica. Idem sada, kupiti kartu i krenuti." Na pitanje da li zna da će morati da pređe granicu, što mu nije dozvoljeno, Mohamed je sa osmehom odgovorio. “Teška vremena stvaraju jake muškarce”, kaže on na engleskom.

Plan: u voz za Minhen

Mohamed i Ibrahim hodaju dva kilometra duž polja do sljedeće autobuske stanice, a odatle se prebacuju do željezničke stanice u Lecceu. Tamo Mohammed pokušava kupiti SIM-karticu za svoj mobilni telefon. No, niko mu je ne želi prodati jer je njegov sirijski pasoš istekao.

U jednom baru dva brata prilaze još dvojici mladića koji govore arapski. Bilo je potrebno tek nekoliko minuta prije nego što je Mohammed sjeo na iznajmljeni električni skuter s jednim od sagovornika i odjurio negdje. Njih dvojica se vraćaju za oko pola sata kasnije - i Mohamed već ima svoju karticu mobilnog telefona za mobilni internet.

Uvijek je zapanjujuće koliko brzo dva brata uspostavljaju kontakt s drugim migrantima i ostvaruju poznanstva na svom putu za Njemačku. Na željezničkoj stanici u Lecceu kupuju karte za noćni voz za Milano da bi odatle krenuli dalje na sjever. „Imam prijatelje u Minhenu, Berlinu, Stuttgartu i Düsseldorfu“, kaže Mohamed. On i njegov brat bi htjeli da se dokopaju Minhena.

Oko 80 posto putnika u noćnom vozu su migranti. Mohamed i Ibrahim se ovdje susreću sa drugim Sirijcima - oni se takođe žele prebaciti do Njemačke. Kasno u noći, tri italijanska policajca ulaze u voz i vrše nasumične provjere. Muhameda i Ibrahima nisu kontrolisali i oni već ujutro stižu na centralnu željezničku stanicu u Milanu.

Planovi se mijenjaju

Nakon razgovora sa ostalim migrantima u vozu, Mohamed iznenada mijenja planove za nastavak njihove rute od Milana: ne želi da sa bratom ide Flixbusom do Minhena, već radije ide vozom za Stuttgart. „Tražim grad u kojem je lakše dobiti papire“, objašnjava on svoju promjenu mišljenja. A na pitanje da li misli da je u Stuttgartu to lakše, Mohamed odgovara: "Mislim da jeste".

Ali nešto drugo se mijenja u Milanu: Mohamed i Ibrahim više ne žele da ih novinari ARD-a prate. Nestaju u gradu na nekoliko sati.

Uveče su podigli transfer novca od sestre, poslan preko Western Uniona, kupili nekoliko novih odjevnih predmeta - uključujući rukavice i toplu odjeću - i ošišali se. Mohamed objašnjava dalji plan: „Želimo kupiti karte za Lugano i odatle ići dalje za Njemačku.” Dakle, umjesto rute preko Brennera, ruta kroz Švicarsku.

Švicarska kao tranzitna zemlja

Nedugo kasnije, Mohammed i Ibrahim se ukrcavaju na regionalni voz za švicarski Chiasso, kojim se takođe prevoze mnogi koji svakodnevno idu na posao iz jedne u drugu zemlju. Odatle su očigledno nastavili prema Luganu.

Kasno uveče, Mohamed i Ibrahim su novinarima ARD-a poslali svoju fotografiju iz Ciriha. Sljedećeg jutra poruka sa smajlijem iz Stuttgarta. Nakon toga prekida se kontakt – braća iz Sirije su za tri dana, nakon ulaska u EU u južnoj Italiji, stigla u Njemačku bez važećih dokumenata.

Autor: Jörg Seisselberg-ARD/fš

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na  Instagramu