Autor članka u diseldorfskom dnevom listu „Rajniše post“ navodi da svi obožavaoci Karla Maja znaju knjige „U balkanskim gudurama" i „Kroz zemlju Arbanasa”, ali onda dodaje da penzionisani sveštenik Peter Diderihs nije imao iste namjere kao likovi Karla Maja, niti je želio da slijedi tragove svojih mladelačkih književnih junaka, ali da se Karl Maj stalno pojavljivao na njegovom putovanju.

Tako je bilo već na samom početku putovanja, u Trstu, u zamku Miramare, koji je Karlu Maju poslužio kao mjesto nekoliko avantura u njegovoj knjizi pod rednim brojem 78. A penzioner koji voli da putuje, saznajemo iz članka, to uopšte nije znao.

„Kaže da se svakako sjetio Karla Maja u Albaniji, ali su ga na početku ratne izbjeglice dovele do ideje da jednog dana istraži Balkan na biciklu. `Naravno da sam bio tamo, ali Balkan je za mene uvijek bio samo prolazna stanica`, pripovijeda Diderihs. Kaže da je prethodno bio u Hrvatskoj na biciklu, vozio je nizvodno kraj Dunava, imao je biciklističku turu Bugarskom.

"Volim da stalno otkrivam nešto novo i to najradije na biciklu", kaže on.

Diderihs je svoje doživljaje sa putovanja objavio kao knjigu, kako bi i drugi mogli da dožive što i on ali i da motiviše druge ljude da urade isto što je i on uradio. A pošto biciklistička sezona upravo opet počinje možda neko pođe tragom čovjeka iz mjesta Ferde, od Trsta do kojeg je došao vozom, pa dalje kroz Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Kosovo, Makedoniju i Albaniju sve do Igumenice u Grčkoj gdje je stigao na cilj.

Kako čovjeku padne na pamet da se izloži tolikoj muci?

"Putovanja automobilom su mi previše dosadna. Naprosto, na biciklu doživiš više", kaže ovaj osamdesetjednogodišnjak.

On priznaje: "Moj unutrašnji glas mi je, doduše, šaputao da sam lud jer na biciklu sa 76 godina vozim tu relaciju." A vozio je normalni bicikl za koji je potrebna snaga mišića, ne električni.

Ipak, Diderihs je imao iskustva, ranije je mnoge zemlje u Evropi obilazio na biciklu, čak je to uradio i u Sjedinjenim Američkim Državama. On na svojim turnejama izgleda kao „sirotan”, kao „marginalac” od kojeg ništa ne možete uzeti. To je važno, kaže on, kada ste sami na biciklu u krajevima u kojima su oskudica i siromaštvo stanovnika tako očigledni. Svaki dan se traži prenoćište koje, naravno, nije unaprijed rezervisano.

Traženje puta, uzbrdicom, pa nizbrdicom, pored jezera i rijeka, kroz gradove – njemačka zastavica se veselo vijori na vjetru. To mu je omogućilo susret sa različitim ljudima, koji zastanu da bi sa nim progovorili koju riječ, koji ga čak pozivaju kod sebe.

A onda je i ta stvar sa novcem, koji stalno potroši, a da, kako je moglo da bude drugačije, on ne može odmah da dopuni tu sumu. "Doduše, ja sam ponio novac i bankovnu karticu, ali sam šifru zaboravio kod kuće", priča nam i smije se. Kaže da to nije bio problem u većim gradovima, tu su dovoljni Visa i Mastercard bez šifre, ali u manjim mjestima u najvećem broju bankovnih podružnica to nije bio slučaj. Jednom je Peter Diderihs morao da zamoli svoju suprugu da mu prebaci 300 eura, drugi put nije mogao da plati hotelski račun karticom, a nije više imao gotovine. Šta je uradio? Vlasnik hotela je mirno uzeo turistu za ruku, poveo ga u samoposlugu i pustio ga da plati robu za hotel u visini svog računa. Tamo, u samoposluzi, kartica je funkcionisla bez šifre.

Peter Diderihs je prevaljivao 80 do 100 kilometara na dan. Na kraju se sakupilo 1600 kilometara. Jedva da mu je ostajalo vremena da pogleda znamenitosti ili okolinu nekih mjesta. "Sve to sam nadoknadio prije tri godine", objašnjava on. A kuda ga vodi sljedeće putovanje? "Sada imam 81 godinu, ne znam da li mogu na neko duže putovanje. Ali često vozim do Drezdena." Udaljenost do tog grada iznosi nešto više od 600 kilometara preko sporednih puteva. Sitnica za Petera Diderihsa.

Priredio: Dragoslav Dedović

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu