DW: Je li Vas posljednja presuda Haškog tribunala za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije iznenadila - s obzirom na njezino obrazloženje i visinu kazne?

Kai Ambos: Ne, zapravo ne. Jer, ona potvrđuje dosadašnje presude, osobito ono što se tiče "udruženog zločinačkog pothvata", koji je Vijeće preuzelo i potvrdilo, dakle taj „joint criminal enterprise". A kod određivanja visine kazne postoji velika sloboda sudaca, kao i u nacionalnom pravu. Činjenica da su neki prigovori prihvaćeni u žalbenom postupku ne mora se nužno odraziti na visinu pojedinih kazni.

U Hrvatskoj je presuda izazvala burne reakcije jer mnogi u presudi vide osudu Hrvatske za ratne zločine u Bosni i Hercegovini. Je li to opravdano?

Čudno je da su te burne reakcije uvijek iste. Tjedan dana ranije smo imali takve reakcije u Srbiji i srpskom dijelu Bosne i Hercegovine zbog Mladića, sad to imamo u Hrvatskoj. To je već postalo gotovo standardni ritual. Da ljudi u tim zemljama, njihove vlade i političari - u ovom slučaju svih političkih stranaka - odbacuju te presude. Ovdje se, naravno, ne radi o odgovornosti Hrvatske, to nije bio međunarodno-pravni postupak pred Međunarodnim sudom. Radi se o individualnoj odgovornosti optuženih. Da se kaže postojao je "zločinački pothvat" etničkog čišćenja dijela Bosne i Hercegovine na koji Hrvatska ima pretenzije, to je figura koju Međunarodni tribunal ICTY upotrebljava već 20 godina, od suđenja Tadiću. To, dakle, nije ništa posebno.

Mora li Hrvatska sad strahovati od zahtjeva žrtava za obeštećenjem i zahtjeva za plaćanjem ratne odštete iz Bosne i Hercegovine?

Ovom presudom se pravno stanje nije promijenilo, jer presuda, kao što sam rekao, ne utvrđuje odgovornost države Hrvatske. Pretpostavka za bilo kakve zahtjeve za odštetom od države Hrvatske bilo bi utvrđivanje odgovornosti države, „state responsibility". Ali, to uopće nije zadaća Tribunala za bivšu Jugoslaviju. Tu bi morao neki sud za međunarodno pravo kao što je Međunarodni sud donijeti odluku. To se može zahtijevati i na nacionalnim sudovima. Mi smo ovdje u Njemačkoj imali postupke pred Saveznim upravnim sudom. Ali, to su sasvim drukčiji postupci. U ovoj raspravi se, nažalost, miješaju stvari koje nemaju veze jedna s drugom.

Što mislite o samoubojstvu Slobodana Praljka posljednjeg dana Tribunala?

I tu najprije moramo krenuti od onoga što se stvarno dogodilo. Imali smo već u Nürnbergu slučaj gospodina Göringa. To je samostalna odluka svakog čovjeka da si oduzme život. A gospodin Praljak je odlučio da ne može živjeti s tom sramotom, potvrdom prvostupanjske presude. Naravno da se mora postaviti pitanje kako je otrov mogao dospjeti u sudnicu ili u zatvor u Scheveningenu uza sve mjere sigurnosti.

Ali, sada Nizozemci provode istragu, ne može se reći da ona nije neovisna. No i tu smatram da je krivo za to odmah optuživati tribunal. Jer, temeljna odluka je bila odluka optuženog da se ubije. Naime, on ne bi još dugo morao ostati u zatvoru. Možda bi se trebalo prije pozabaviti psihologijom gospodina Praljka. Ja sam sudjelovao u procesu vođenom protiv Gotovine. Vojnici često imaju vrlo izražen osjećaj časti i jednostavno ne mogu s tim živjeti. Ali, sve su to individualni čimbenici.

Kai Ambos je profesor kaznenog procesnog prava i međunarodnog kaznenog prava na Sveučilištu Georga Augusta u Göttingenu i voditelj odjela "Strano i međunarodno kazneno pravo" na Institutu za kaznene znanosti. Od veljače je sudac na Posebnom sudu za Kosovo u Haagu. Bio je član tima obrane hrvatskih generala Gotovine i Markača na Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju ICTY (2010/2011).