DW: Sanja, ti si u utorak podnijela zahtjev za sporazumni raskid ugovora sa Radio-televizijom Vojvodine. U medijima si zatim predstavljena kao jedna od liderki protesta protiv cenzure na RTV-u. Šta je prelomilo da daš otkaz?

Sanja Kljajić: To što sam jedna od liderki protesta je manje važno. Svo ovo vrijeme sam radila kao novinarka RTV-a, i dalje smo dolazili na posao, ispunjavali zadatke koje su nam davali, a kada se nismo slagali, vodili smo rasprave bukvalno o svakoj pojedinoj priči. Bio je presudan zadatak koji sam dobila prije dvije sedmice, da uradim priču o tome kako u Srbiji ima posla, ali ljudi neće da rade.

Kakva bi to priča bila? Gdje to u zemlji Srbiji ima posla, a ljudi neće da rade?

Posla navodno ima u fabrikama koje su otvorili strani investitori. Konkretno su tražili da izjavu uzmem od menadžera kompanije „Lir“ (američka kompanija koja u Novom Sadu proizvodi dijelove za automobilsku industriju, a navodno planira da zaposli ukupno 2.500 ljudi, prim. red.) koji su tog dana gostovali u nekoj emisiji na RTV-u. Kod njih je konkurs za posao stalno otvoren, međutim ljudi neće da rade prije svega zbog lošeg imidža te firme gdje je nedavno nekoliko radnica palo u nesvijest zbog vrućine i loših uslova rada. U situaciji kada svakog dana čitamo kako su loši uslovi rada u tim firmama gdje se radi za minimalac, rekla sam da ne mogu da pravim priču o tome kako posla ima, a ljudi neće da rade – što je njihovo pravo. Predložila sam da priču uradimo drugačije – da pričamo o tim uslovima rada o kojima još nismo govorili na RTV-u...

...pokušavam da razumijem: da li tebi urednik samo zada određenu temu ili već instruira kako ta tema treba da se obradi, odnosno šta treba poručiti gledaocima?

Oni zapravo temu daju najkonkretnije moguće, a u ovom slučaju i sa prijedlogom sagovornika. Ti su sagovornici gostovali kod drugog kolege na televiziji gdje su upravo i pričali o tome kako posla ima, ali ljudi neće da rade. Trebalo je da ja tu priču napravim za Dnevnik.

Šta se desilo kada si predložila da tema bude šira, to jest da obuhvati i ugrožavanje radničkih prava?

Meni je urednica tu temu odobrila, rekla da tu moram imati i mišljenje iz sindikata i nekih drugih relevantnih sagovornika, što se ionako podrazumijevalo. Snimila sam sagovornika iz sindikata kao i čovjeka koji se bavi podrškom stranim investitorima koji je pričao o subvencijama, o tome da li se to isplati i slično. Čak sam imala i izjavu ministra rada Aleksandra Vulina, što je njima bio šok. Pitali su: Odakle tebi ministar za rad? Pošto više nemamo pravo da njima tek tako postavljamo pitanja, ali je koleginica bila na terenu u Beogradu i postavila mu to pitanje. Na kraju je urednica odobrila moj tekst, otišla sam u montažu i završila prilog, ali samo sat-dva kasnije prilog nije stajao u planu za Dnevnik, a obrisan je i čitav tekst.

A ko je to brisao? Navedi neko ime.

Mogu da navedem ime urednice, to je Kristina Nenadović, ali nijedno drugo ime, jer ne znam ko je mogao da obriše tekst.

Dakle to je urednica tog konkretnog izdanja Dnevnika koja ti je prethodno odobrila i temu i tekst?

Da, s tim da ona, vjerujem, zaista nije imala mogućnost da o tome odlučuje. Manje je bitno da li je sama odlučila da ne emituje priču u tom Dnevniku ili joj vremenski nije stala. Više je bitno da je neko obrisao sve tragove postojanja tog priloga kako nekome slučajno ne bi palo na pamet da taj prilog ikada emituje.

Ako kažeš da je tvoja direktna urednica nedužna, odakle onda dolaze instrukcije da se neki prilog zabrani?

U posljednja tri mjeseca sve instrukcije i pozivi na razgovore stižu od šefa centralnog deska Budimira Markovića kojeg svo vrijeme označavamo kao glavnog izvršioca svih tih naredbi. On je kolegama rekao da više ne smijemo da zovemo ni pokrajinske sekretare kada želimo izjave, nego da pitanja moramo prvo dati njemu pa će ih on proslijediti i zakazati kada će biti snimanje.

To nije uobičajeno u novinarskoj praksi?

Naravno da nije. Naposljetku, ja sam novinarka koja odlazi na teren i odgovorna je za temu. Nekada smo pozivali direktno sekretare, a nekada njihove kabinete, ministarstva ili samu Vladu Srbije. Mi smo ti koji su tog dana na terenu i odgovaraju za priču koju na kraju donesu.

Na koji je način Marković postavljen na mjesto ne koje je postavljen?

On je postavljen prošle godine, zajedno sa starim rukovodstvom, recimo Slobodanom Arežinom koji je smijenjen (bivši direktor programa RTV, prim. red.). Marković je svo vrijeme bio tu i kritikovao način na koji smo mi izvještavali, ali nije imao mogućnost da utiče na program. Urednici su nam veoma rijetko prenosili njegove komentare sa kolegijuma i uopšte nismo morali prema tim komentarima da se upravljamo.

Kakvi komentari? Šta je njemu smetalo u načinu rada RTV-a prije promjena?

Kada je recimo koleginica Vanja Đurić izvještavala iz Srebrenice, on je rekao da je to sramotan način izvještavanja jer je u anketi pustila ljude koji su i pozitivno i negativno komentarisali napad na premijera Vučića na komemoraciji u Potočarima. Kao što sam rekla, mi smo dobijali malo povratnih informacija, znali smo da tamo postoji neki čovjek koji smatra da su naši dnevnici i emisije antidržavni. To je više bilo na nivou komentara nego sugestija.

Kada je došlo njegovih pet minuta?

Onog momenta kada je smijenjeno 14 urednika i voditelja. To je čovjek koji je nama i saopštio ko su novi članovi tima i ko će ubuduće uređivati dnevne informativne emisije. Tog momenta je sebi dao za pravo da nas poziva na individualne razgovore, da nam za konkretne priče govori šta da pitamo, na koji način da se ponašamo na snimanju, ali je isto tako jednoj koleginici skrenuo pažnju da mu se nedovoljno ljubazno javlja na hodnicima. Poenta je da je njegove sugestije veoma lako osporiti argumentima.

Marković, da li je onaj tip koji je na kolegijumu nakon smjena rekao da nikome neće da „hvali“ dlaka s glave? To je zabilježila kamera jedne televizije.

To je taj čovjek koji je poslije tri sedmice napokon naučio da se u tom slučaju kaže „fali“, a ne „hvali“.

Pokušavam da zamislim kako vaša redakcija funkcioniše poslednjih mjeseci: dakle vi, novinari, se prepirete sa urednicima svakog dana oko maltene svake teme. Šta na kraju izađe u Dnevniku?

Rezultat je da ili mi ne potpišemo prilog, uradimo priču, izmontiramo, pa ako oni nešto izmijene, mi tražimo da nas ne potpisuju ispod tog priloga...

...ali čuje se tvoj glas?

Da. Što je najgore, mi smo njima svo vrijeme proizvodili program. Nekako smo uspijevali da se izborimo za priče koje smo radili, za rečenicu ili dvije više, da na kraju objavimo ono što se zaista dogodilo, a ne onako kako oni žele da to izgleda. Suština je, međutim, da poslije nekog vremena oni nas uopšte više nisu slali na teren. Danas na teren za RTV idu novinari za koje provjereno znaju da će uraditi priču kako njima odgovara.

Koliko ja znam o novinarskim kodeksima, urednik nema pravo da natjera novinara da uradi priču protivno svom profesionalnom maniru. Dakle urednik može da nešto izbaci iz programa, ali ne i da te natjera da svojim glasom čitaš priču koju više ne prepoznaješ.

Zapravo je takvih situacija bilo manje, u prvih mjesec dana. Onda su i oni shvatili da nema potrebe za takvim konfliktima, nego da jednostavno mogu da nas ne šalju na teren nego ostave da sjedimo u redakciji i ne radimo ništa. Tako i jeste u poslednjih mjesec, dva. Bilo je nekoliko situacija poput konferencija Aleksandra Vučića, gdje novinar smatra da je vijest Savamala, a urednik tvrdi da je ekonomija. Tada urednici potpuno promijene vijest i novinarski off i traže da se uradi onako kako je uradila agencija, to jest Tanjug. U tim slučajevima mi ipak izmontiramo tako izmijenjeni prilog, ali tražimo da ne stojimo iza toga. U tom trenutku jedino to možemo da tražimo, da se ne potpišemo kao autori. Ali, za razliku od novina, ovdje se ipak čuje naš glas.

Rekla si da postoje i novinari koji su spremni da bez pogovora urade kako im se kaže. Da li to znači da je u RTV-u većina pognula glavu? Što se možda može i razumjeti, jer ipak ljudi žive od toga.

Zapravo nije tako i to je ohrabrujuće. Većina kolega je potpisala i prvo i drugo protestno pismo, dolazila na proteste i zna šta je posrijedi. Na prste jedne ruke možemo nabrojati reportere i novinare – dakle ne urednike – koji odlaze na teren i rade takve priče. Ostatak redakcije su ionako rasturili – dio su prebacili na radio, većini honoraraca nisu produžili ugovore, a mi koji smo ostali sedimo u redakciji svakog dana i pokušavamo da se izborimo za svoje teme. Ima kolega koji svakog dana formalno, putem mejla, šalju prijedloge tema na odgovarajuće adrese – na to nikada ne dođe nikakav odgovor. I mi tako sjedimo u redakciji i čekamo da se nešto dogodi.

Kako izgleda program RTV-a, dakle ono što gledaoci vide? Ima li u tome već drastičnih razlika u odnosu na period od prije nekoliko mjeseci?

Da, mislim da to vide i gledaoci, a nadam se da će uskoro pokazati i analize novosadske Novinarske škole koje su najavljene za septembar. Gledaoci itekako već komentarišu da gradske hronike, poput Jutarnjeg programa i Razglednice, više liče na Žikinu šarenicu nego na raniji jutarnji program koji se bavio problemima građana, dok Dnevnik i Vojvođanski dnevnik apsolutno liče na propagandu svih nivoa vlasti.

Govoriš sada i o vojvođanskom nivou vlasti?

Apsolutno. Trenutno pokrajinski premijer Igor Mirović ima u Dnevniku sve vrijeme koje želi da ima. Treba biti pošten pa reći da su i ranije i Bojan Pajtić i Aleksandar Vučić zauzimali prvih do pet minuta dnevnika. Razlika je u tome što smo ipak ostatak dnevnika imali da se bavimo aktuelnim temama i onima koje dodiruju probleme građana. Više tog prostora nema, cijeli dnevnik je posvećen aktivnostima političara.

Rekla si mi prije intervjua da će i druge kolege ovih dana dati otkaze, dakle nisi jedina. Koliko je teško jednom novinaru da da otkaz u zemlji gdje se na prste jedne ruke mogu pobrojati mediji u kojima se izvještava slobodno, a plata je dovoljna da se preživi?

Nije laka odluka, ali se svodi na ovo: ili ću raditi posao kako nalažu kodeksi i principi profesije, ili ga neću raditi uopšte. Jer to je razlikovalo RTV od drugih medija proteklih godina. Neki više ne rade voljom rukovodstva, ja sam dala otkaz, neke kolege će to uraditi, neke čeka otkaz u septembru. Ja sam se odlučila na ovaj korak jer niti mogu da gubim vrijeme u toj redakciji niti želim da učestvujem u ovakvom programu. Očigledno više nema prostora ni da se izborimo za svoje priče. Pokušala sam – nemoguće je. Postoje alternativni mediji, portali i istraživački centri, koji vjerovatno jedini pružaju neku mogućnost. Neki kažu da postoji N1, da tamo možemo da pređemo. Ali N1 je jedina televizija na kojoj nešto slobodno može da se kaže, oni su na kablovskoj, imaju svoje probleme i sigurno ne mogu da udome sve novinare ili radove nezavisnih produkcija. U Vojvodini više svakako ne postoji klasični medij u kojem nešto može da se kaže.

Sanja, da li je ovo ipak na neki način polaganje oružja? Jer vi ste organizovali proteste koji su bili solidno posjećeni za grad veličine Novog Sada, o tome su izvijestili mediji koji smiju da izvijeste, pa opet ništa, i sada odlazite.

Naše su lične odluke da li ćemo ili nećemo učestvovati u ovakvom programu. To ne znači da je priča oko pokreta „Podrži RTV“ gotova, naprotiv. Za septembar smo najavili nove aktivnosti, čekamo jesenju programsku šemu, čekamo konkretnije analize kako bismo imali podatke koje bismo iznijeli u javnost, učestvovaćemo u javnim raspravama... Nećemo prepustiti tu priču tek tako, ali naše novinarske karijere u ovom trenutku idu u drugom pravcu.

*Sanja Kljajić, 1990, radi u informativnoj redakciji RTV-a od 2013. godine. Novinarka je i Vojvođanskog istraživačko-analitičarskog centra (VOICE) i povremena dopisnica Dojče velea, gdje je 2014. boravila na praksi u redakciji na srpskom jeziku u sklopu stipendijskog programa „Fondacije dr Zoran Đinđić“.