Eletronička ploča na dvorištu osnovne škole općine Kawauchi pokazuje 0,09 mikrosieverta na sat. Pri ovom zračenju je igranje na otvorenom potpuno bezopasno. Unatoč tome se vratilo tek 16 od ukupno 114 učenika nakon što je izdana dozvola za vraćanje na nekada evakuirano područje. Samo se svih 13 učitelja vratilo. "Ne brinem se zbog zračenja", kaže 10-godišnji Mariko. Ali direktor Hitoshi Takashima osjeća stalno neku potmulu prijetnju. Boji se, kaže, nove nesreće: "Ne mogu zaboraviti koliko su blizu reaktori."

Gradić Kawauchi proteže se kroz dugu dolinu s rižinim poljima. Na obližnjim obroncima početkom ožujka još se bijeli snijeg. Generacijama su ovdje ljudi živjeli u harmoniji sa svojom okolinom i prirodom - do prije dvije godine kada su se reaktori nuklearke Fukushima Daiichi, udaljene samo 20 kilometara zračne linije, oteli kontroli. Tepih radiaktivnih čestica je poput nevidljivog vela zavio ovo idilično mjesto. Svi stanovnici su morali pobjeći.

Izgubljena domovina

Dvije godine kasnije u gradić se ponovno vraća život. Radioaktivnost više nije tako visoka da se ljudi godinama ne mogu vratiti u svoje kuće - za razliku od mjesta Tomioke koje je od Kawauchija udaljeno samo 20-ak minuta vožnje autom.

Ono ostaje zabranjena zona (najmanje) pet godina. U Kawauchiju se ne smije samo noćiti u kućama unutar nekadašnje zabranjene zone. Motor života u mjestu je gradonačelnik Yuko Endo. "Kawauchi je u mom genetskom nasljeđu, jer domovina je dio biografije", objašnjava on svoje motive.

Njegova privrženost domovini pogađa srž problema s kojim je Japan suočen nakon katastrofe s Fukushimom. Što će biti sa 160.000 ljudi koji su pobjegli pred radioaktivnim oblakom? U ukrajinskom Černobilu je odgovor na ovo pitanje pronađen u raseljavanju stanovništva. Za gradonačelnika Enda to ne dolazi u obzir. "Ne smijemo izgubiti ponos jer ovo je mjesto na kojem vrijedi živjeti", kaže. Samo u vlastitoj domovini čovjek može živjeti mirno i osjećati se sigurno. "I to želim sačuvati."

Skupa dekontaminacija

A borba za domovinu je basnoslovno skupa. Samo dekontaminacija Kawauchija do sada je progutala 83 milijuna eura - 30.000 po glavi stanovnika. Za vraćanje života u regiju Fukushimu, u one dijelove koji nisu previše ozračeni, troši se osam milijardi eura. Ali rizik po zdravlje ne može se potpuno ukloniti. Svi koji su otišli moraju sami odlučiti jesu li ga spremni preuzeti i vratiti se kućama.

Skupa dekontaminacija nije baš umirila građane. Od 2.800 stanovnika 700 ih se ne želi nikako vratiti, 500 ih ponovno živi u Kawauchiju, a 700 ovamo dolazi samo na posao. Gradonačelnik Endo navodi tri razloga za oklijevanje: "Kao prvo, postoji općeniti strah od zračenja, kao drugo, pokvareni reaktori još nisu potpuno pod kontrolom, a kao treće Kawauchiju nedostaje atraktivnost velikog grada."

Strah od bolesti

Većina povratnika su umirovljenici koji se ne usuđuju započeti život negdje drugdje. "Tako je tužno što se više ne čuju dječji glasovi", žali se 64-godišnja Keiko Shirai sa suzama u očima. Ali ni ona se ne usuđuje tražiti od svoje kćeri da se sa svoje dvoje djece vrati u rodni grad. "Ako jednog dana neko dijete oboli zbog zračenja, ja ću biti kriva", kaže.

Ta umirovljenica s nestrpljenjem čeka proljeća. Nada se da će tada doći više povratnika jer stanarinu za privremene stanove više neće plaćati država s obrazloženjem da područja na kojima su živjeli evakuirani više nisu kontaminirana. Krovovi kuća su oprani, sve površine u radijusu od 20 metara očišćene, a stabla i žbunje posječeni.

To, međutim, nažalost, na nekim mjestima očito nije bilo dovoljno, ukazuje voditelj akcije dekontaminiranja Juichi Ide: "Pred vratima nekih kuća još uvijek mjerimo 1 mikrosievert na sat." To je četiri puta više nego što je zakonski dozvoljeno. Grad stoga sada traži još jednu akciju dekontaminiranja.

Nekontaminirana riža?

Polja i njive su tako "čisti" da ove godine ponovno može biti posađena riža. Kazuo Watanabe, šef odbora poljoprivrednika zato kopa nove kanale. "Mlađi seljaci konačno imaju razlog za povratak", veseli se Watanabe. S jako kontaminiranih polja je skinuto gornjih 20 centimetara tla. Druga polja su preorana do 20 centimetara dubine. Seljaci će od vlade dobiti novo sjeme i država će im otkupiti cjelokupnu žetvu. To bi trebalo umiriti strahove seljaka da im nitko neće htjeti kupiti rižu, objašnjava Watanabe. On ne može obuzdati svoj bijes: "Energetski koncern Tepco je kriv za cijelu katastrofu. Zašto nam on može pred nosom mahati formularom za odštetu?" Ali u načelnoj kritici prema atomskoj energiji je oprezan: "Stari mit o sigurnosti je uništen, s tim se svi ovdje slažu, ali bez Tepca mladi seljaci kojima je uzgajanje riže samo dodatna aktivnost, ne bi imali posla."

"Cijeli svijet bi nam se smijao"

Prije je život u Kawauchiju bio orjentiran na obalu. Mnogi njegovi stanovnici su radili u deset reaktora nuklearki Fukushima Daiichi i Daini te u jednoj termoelektrani. Na potezu prema obali su se nalazile i više škole, bolnice, starački domovi, sale za vjenčanja i krematorij. Kawauchi je bio je grad u koji se dolazilo samo spavati. Ali sada je put prema obali blokiran zbog radioaktivnosti.

Gradonačelnik Endo zato sada želi stvoriti novu infrastrukturu. On vjeruje da bi onda u Kawauchi došli i oni koji se ne mogu vratiti u svoja mjesta u blizini obale. Najjednostavnije rješnenje - da se ponovno pokrene neoštećena nuklearka Fukushima Daini 12 kilometara južno od defektne nuklearke - odbija: "Kad bismo nastavili ovdje proizvoditi atomsku struju, cijeli svijet bi nam se smijao. Iz ove katastrofe moramo izvući pouku, inače ona ne bi imala nikakvog smisla."

Solarna tehnologija iz Njemačke

Gradonačelnik i predsjednik udruge seljaka su se zato založili za izgradnju jedne solarne elektrane. Na 9 hektara livada od travnja će biti postavljeni prvi moduli za postrojenje od 4,5 megawata. Fukushima spada u regiji s najviše sunca u Japanu. Solarno postrojenje je njemačko-japanski projekt - moduli dolaze iz Njemačke, a okolna oprema iz Japana.

Okretanje prema obnovljivoj energiji simbolizira onakav novi početak kakvog priželjkuje gradonačelnik Endo. Prefektura Fukushima bi htjela do 2040. biti potpuno na "zelenoj struji". Ali radioaktivne tvari iz defektnih reaktora i dalje će predstavljati prijetnju tamošnjem stanovništvu. U jednoj dolini na njezinom rubu još uvijek leži 35.000 ogromnih plavih vreća punih ozračene zemlje i kontaminiranog granja, lišća i organskog otpada.

U Kawauchiju će nastati četiri takva deponija s 200.000 vreća. "Kompletan otpad bi trebao nestati odavde za tri godine", objašnjava gradonačelnik. Ali japanska država neće moći ispuniti ovo obećanje. Do sada nije uspjela naći ni privremeno skladište za ovaj opasni ostatak nuklearne katastrofe koja je tolikim Japancima oduzela dom.

Autori: Hao Gui/Dunja Dragojević

Odgovorna urednica: Belma Fazlagić-Šestić