Ovako male vojne akcije francuski predsjednik može da planira sam, dok se dosađuje u Jelisejskoj palati zato što se na unutrašnjepolitičkom planu ništa ne dešava. On tako šalje nekoliko bombardera u Siriju da tamo podrže borbu Zapada protiv barbarstva "Islamske države". Takav bar utisak – lakonski i proizvoljan – ostavlja odluka Fransoa Olanda da se, poslije ljetnje pauze i bez propratnih političkih inicijativa, pridruži vazdušnim napadima u regionu.

Francuzi ga ionako najviše cijene kada nastupa kao globalni državnik. Ratničke poze podižu ugled među francuskim biračima. Ova akcija služi za popravljanje trajno oštećenog imidža predsjednika. On sada izgleda kao čovjek od akcije, onaj koji nešto preduzima. U poređenju s tim, pitanje smisla njegovog poteza izgleda sitničavo, jer dok ostali Evropljani ne žele da imaju ništa sa sirijskom katastrofom, Oland šalje tamo svoje "Rafale".

Mnogo pitanja - malo odgovora

Vjeruje li predsjednik zaista da može da završi rat tako što će proizvesti još više rata? Komentatori u francuskoj štampi prebacuju Olandu da ponavlja grešku koju je u Iraku napravio Džordž Buš mlađi. Poređenje jeste malo pretjerano, ali Olandovo vojno angažovanje djeluje u istoj mjeri neplanski.

Vjeruje li on zaista da bi njegovi avioni mogli osujetiti uspjeh "Islamske države" na sirijskoj teritoriji? Vjeruje li da će oni uspjeti u akciji koja i nadmoćnoj vojnoj sili Sjedinjenih Američkih Država uspijeva samo u ograničenoj mjeri? Čak i kada bi mu to pošlo za rukom, ko bi popunio novonastali vakuum moći? Zar na mjesto starih ne bi došle neke nove ubice? I ko još vjeruje u tvrdnju da vlada u Parizu ovom akcijom nikako ne želi da pruži podršku krvavom koljaču Bašaru al-Asadu? O njoj će biti suđeno na osnovu njenih djela, a ne riječi. Predstavnici opozicije su u parlamentu upitali predsjednika šta zapravo hoće da postigne ovom misijom – da svrgne Asada ili da otjera "Islamsku državu"? Cilj misije je nejasan, jer njen eventualni uspjeh u svakoj varijanti izgleda nebulozno.

Nema vojnog rješenja

I Fransoa Oland zna da nema vojnog rješenja za Siriju. Unutrašnjopolitički pritisak ga je natjerao u akciju. Konzervativni Republikanci u borbi protiv doseljavanja stotina hiljada ratnih izbjeglica iz Sirije igraju na spoljnopolitičku kartu - ako stabilizujemo tu zemlju, ti ljudi će ostati kod kuće – tako glasi njihov argument. Na taj način žele da oslabe poziciju desnopopulističkog Nacionalnog fronta koji vodi kampanju protiv izbjeglica po uzoru na mađarskog predsjednika Viktora Orbana. Socijalista Oland sada pokušava da obje stranke pretekne zdesna i izigrava odlučnog vojskovođu.

Međutim, drama u Siriji je nepodesna za takve eksperimente, a obećanje da će sa regionalnom koalicijom možda da se upusti i u kopneni rat – zaustavlja dah. Doduše, Oland – kao i svi mi – smatra da do toga neće doći. Jedino rješenje sukoba će biti političko, sve i ako sada niko ne zna kako bi ono moglo da se iznudi. U svakom slučaju, za njega će biti potreban jak želudac. I nezaobilazni razgovori sa predsjednikom Putinom, i oni sa Asadom, "Islamskom državom" ili drugim vođama paravojnih formacija, izazivaju nagon za povraćanjem. Nema više dobrih rješenja za Siriju, postoje samo ona koja su manje loša. Nekoliko francuskih bombardera ne spadaju baš u podesne instrumente za tako nešto.