Ne biciklizam, ne rafting... Nego da vidimo kako ljudi žive.

A dan prije odgovor na isto pitanje bio je:

Da vidimo je li Alma Ras bolja od Viktorije Secret?

To je pitala Ela, premišljajući se da li da prihvati poziv na izlet Čokoljubom u Olovo, uprkos vremenskoj prognozi koja ne obećava dobar provod.

Najzad, ne može se do kraja potopa sjediti na facebooku.

Ela ima dvadeset godina i šum na srcu kad se radi o ljubavi za BiH. Putovala je i čitala mnogo za svoje godine, studirala u inostranstvu, i jeftini patriotski trikovi tipa kupujte domaće kod nje slabo prolaze. Ukratko, Alma Ras nema mnogo šansi.

A s pričom o biciklizmu i raftingu dočekali su nas u kafiću TimeRus i Terso. Njih nam je Juka odredio za domaćine i vodiče.

Juka je krivac da smo s predrasudama krenuli na put. Rodno Olovo predstavio nam je kao opštinu s najmanjim budžetom u Federaciji i s velikom stopom nezaposlenosti. Kad smo jutros napuštali Sarajevo, na Kobiljoj Glavi pokazao nam je cijelo jedno naselje Olovljaka, koji su iz zapuštenog grada preselili u perspektivno predgrađe. Nakon 45 minuta vožnje u zagušljivom Čokoljubu (s gubitnom kombinacijom trulog poda i trulog auspuha), ne bez ljutnje pokazao nam je olovsku deponiju smeća, iznad samog grada (kao poljski nužnik smješten poviše kuće u brijegu) i ne bez ironije pokazao drveni transparent na ulazu u centar - Dobro došli u grad budućnosti.

Mutna posla

Sjedimo na terasi iznad rijeke, pogledu zaklonjene poluizgrađenom kućom za koju Rus u šali kaže da je jedini bespravno podignut objekat u opštini. Kroz otvore u šljakobetonskim zidovima vidi se nabujala i zamućena Stupčanica, koja će, stotinjak metara nizvodno, skupa s Biošticom, promijeniti ime u Krivaja.

Voda nije neprozirna samo u rijeci nego i u vodovodu, za koji su prije nekoliko godina izdvojeni milioni, ali se očito radilo o nekom mutnom poslu. Takva je navodno bila i privatizacijska pretvorba Drvoprerade Stupčanicau Prominvest Stupčanica. Sa 150 radnika bez plata i s dugovanjima od preko milion maraka, obećani privredni uzlet pretvorio se u scenario za film Ima li pilota u avionu.

Nakon neuspjelog polusatnog čekanja da dođe struja i dobijemo naručene kafe, odustajemo i krećemo u šetnju. Nestanci struje i dalje su česti, iako je prije nekoliko godina grad prestao zavisiti od tuzlanskih dalekovoda zaraslih u guste šumetine, obezbijedivši se, alternativno, napajanjem iz Sarajeva. Geokasapi su Olovo u Dejtonu pripojili zeničkodobojskom kantonu, što je inteligentno otprilike koliko i Neretvu pripojiti na kanal Dunav-Tisa-Dunav. Zbog toga se već dvije decenije pacijenti moraju klancati do zeničke bolnice, preko 200 kilometara tamo i nazad, umjesto da idu u sarajevske, koje su im na svaki način bliže. Iz takve administrativne zone sumraka Kobilja se glava zaista može činiti kao grad svjetlosti.

Spomenici borcima iz zadnjeg i prezdadnjeg rata

Juka, i sam nekoliko mjeseci odsutan, iznenađen je rezultatom kozmetičkih zahvata koji su promijenili izgled mjesta. Krivactome je načelnik, koga vidimo da nadgleda radove oko spomenika borcima iz zadnjeg rata, na trgu s novom fontanom, ispred zgrade opštine. Spomenik onima iz predzadnjeg na uzvišici je iznad centra, odakle se kao na dlanu vidi cijeli gradić. Poređenje ovih dviju pobjedničkih strategija u obilježavanju javnih prostora ostavljamo psiholozima i istoričarima umjetnosti.

Oblaci su visoko i nemaju boju koja odgovara imenu grada. Terso to ime dovodi u vezu s rudnicima u slivu Bioštice, na koje je aktuelna vlast dala nekim Englezima koncesiju. Grad je pun inžinjera iz Beograda koji ispituju teren. Oznake koje ostavljaju za sobom, žute, plave, zelene, upućuju, pretpostavlja on, na različite metale... Ko zna, gdje ima olova ima i zlata, kaže navodna poslovica. Upravo tim novcem, od koncesije, tvrde domaćini, novi načelnik je dao okrečiti i urediti grad. Donedavno boginjave zgrade u centru, nikad nakon rata dotaknute špahtlom izvana, sada se šepure u živim bojama. I kamare drva naslagane okolo višespratnica, koje su cijelom gradu davale izgled šumske pijace, useljene su u uredne nizove šupa.

Priču o gradu budućnosti Rus vezuje za vlasnika uspješnog lokalnog konfekcijskog brenda Alma Ras, kome je valjda dosadilo da se srami pred poslovnim partnerima zbog zapuštenosti mjesta, pa je odlučio svoje menadžerske kvalitete staviti građanima na raspolaganje. Domaćini njegovo dvogodišnje načelnikovanje smatraju impresivnim i s prezirom ignorišu pitanja o opštim mjestima tranzicijskih uspješnica. Prozivanja u medijima da se obogatio zakidajući radnicama koje šiju rublje smatraju opozicionim podmetanjima. Vic o njemu, u kojem on otvori vrata bakine kuće izgovarajući Crvenkapici baka više ne stanuje ovdje, ovo sam ja kupio, ne drže smiješnim. Oni vjeruju da će biti posla za njih, i da ih nova opštinska politika neće ostaviti na cjedilu. Nakon dvije decenije beznađa, siromaštva, nezaposlenosti i depresije mladi ljudi u BiH žele čvrstu ruku koja će im pokazati put u bolji život. Svejedno im je kojim prstom.

Džamija i crkva u gornjemOlovu

Olovo, gradić na magistralnom putu Sarajevo - Tuzla, uklopljen je u današnje gabarite početkom šezdesetih, kada je sa okolnih strmina sišao u dolinu, u susret socijalističkom urbanizmu. Njive koje je plavila Stupčanica nastanile su lamele, nakon što je bijes rijeke skrenut u novo betonsko korito. U starom ili gornjem Olovu ostale su džamija i crkva Uznesenja Marijina.

Ka ovoj drugoj (nekoliko smo ih vidjeli usput) upravo pješače hodočasnici, koje svakog prvog maja osim legendi vezanih za Gospino svetište okuplja na misi i procesiji bosanski kardinal. Glavni je rekvizit procesije, navodno, nekakva slika zaslužna za mnogobrojna čudotvorna izlječenja. Čitaocu pripovjetke Čudo u Olovu ne ostaje ništa osim da se poražen pokloni još jednom trijumfu sujevjerja nad razumom. Možda bi se baš sa ovog mjesta mogla pokrenuti ekumenska inicijativa da se Ivi Andriću oduzme nobelova nagrada za književnost i da se umjesto nje nagrada za medicinu dodijeli Mekiju Torabiju.

Jer kakva korist od književnosti u kojoj se čuda ne događaju, nego naprotiv, ljudi ostaju tamo gdje su bili, samo još gori, jadniji, prevareni? To je tema Andrićeve priče o majci koja zadnjom nadom dovede bolesnu kćer (slabo se razvijala tjelesno, a još slabije duševno. Nije mogla da se ispravi ni da hoda dok je ko ne pridržava. Govorila je malo, samo najobičnije stvari, i muklo i nejasno... ) na ozdravljenje kupanjem u Gospinom vrelu. Ozdravljenjese završava ovako:

Mala je od nagle promjene drhtala i, ponovo zgrčena, ležala na goloj zemlji; ali joj je na licu jednako ostao onaj razliven i nezdrav osmijeh čulnog blaženstva.



Iz banje su dopirali glasovi molitve i povici o čudu i ozdravljenju. A stara je stajala nepomična, poražena, još stroža i teža nego obično. Jer, jedino ona je znala da je to Bademlića smiješak, i da tu nema zdravlja i da je sve bilo uzalud. I kao da je jedva čekala da pobjegne od svijeta i da ostane nasamo sa Bogorodicom, s kojom ima još neriješen zavjet, ona se okrenu prema mračnom kutu i prošapta prigušeno i oštro:



- Uzmi je sebi! Uzmi je sebi!



Ponovila je nekoliko puta te riječi, i nije se ni osvrtala na djevojčicu koja je drhtala pored njenih nogu.

Krečenje fasada

Vrelo koje se u Andrićevoj priči pominje danas je prilično zapušteno. Topla i ljekovita voda cijevima se vodi preko Bioštice do obližnjeg hotela, koji upravo zbog te pogodnosti i banjskih programa bilježi preko 30.000 noćenja godišnje. U planu je proširenje kapaciteta, a davno iskopana rupa usred trokuta zelenila između dvije protokrivaje možda uskoro najzad postane otvoreni bazen. Turizam bi, uz konfekciju, rudarstvo i drvnu preradu mogao biti izvor dobrih prihoda. Zapravo je najveće čudo u Olovu kako i zašto gradić s takvim resursima još uvijek nije među najbogatijim opštinama u državi. Domaćini imaju logično objašnjenje: zbog stranačkih prepucavanja. Svaka inicijativa s jedne strane u protekle dvije decenije nailazila je na podozrenje, sumnje i sabotaže druge. I sadašnjem načelniku, misli Rus, bilo bi lakše da ostvari sve što je naumio da nije član stranke. Misao koliko plemenita toliko naivna. Stranke ne funkcionišu tako da prepuštaju građanima svoje perspektivne investicije.

Stranke u BiH funkcionišu tako da političkim odlukama osiguravaju profit firmama koje finansiraju njihove izborne kampanje. Krečenja fasada u tom smislu možda nije ništa više nego osvježavanje kulisa, iza kojih će se i dalje Bademlići uzdati u loto i bingo.

Bingo oštra konkurencija Divanhani

Bingo se u Olovu ne igra samo petkom, nego svakim danom, od ujutru do uveče, u četiri kladionice koliko ih ukupno u mjestu ima. Koncert grupe Divanhanaostao je zato slabo posjećen jer nije izdržao konkurenciju ove vrste zabave. Rus bi ih sve četiri zatvorio, ali ne da na njihovo mjesto uvede programe visoke kulture, za koje realno nema ni interesa ni publike. Nego bi organizovao neku socijalističku tombolu, u kojoj bi sav novac išao ili na dobitke mještana ili na finansiranje lokalnog volonterizma. On sam nedavno je učestvovao u ekološkoj akciji za dan planete Zemlje, na koju se odazvalo četrnaestoro mladih dobrovoljaca. Iz šipražja su izvukli sedamdeset vreća smeća, koje je na kraju završilo na već pomenutoj divljoj gradskoj deponiji nekoliko stotina metara iznad crkve Marijinog uznesenja.

Olovo svojoj omladini ne nudi bogat kulturni sadržaj. Grad nema kino, ni pozorišnu scenu, ni čitaonicu. Biblioteka je u prinudnom smještaju, čeka da se dovrši restauracija Doma kulture, pa da preseli u veće i namjeni primjerene prostorije. Cjelokupni fond knjiga natisnut je trenutno u jedan slabo osvijetljen sobičak. Korisnici teško mogu pristupiti velikom broju naslova. Istina, pretraga je moguća u bazi na računaru, samo što u tome nema erotike koju nudi prebiranje po policama. Radno vrijeme biblioteke je apotekarsko. Zvanično radi od osam do četiri, ali ljubazni biblitekari otvoriće je i kasnije, npr. studentima kojima je svaki minut učenja pred sutrašnji ispit u Sarajevu dragocjen.

Preseljenje biblioteke planirano je za dvije godine, do kad bi trebalo da se završi proširenje Doma kulture. Na objektu trenutno nema radnika, ni skele, ni dizalica, ni mašina. Istovremeno, pedesetak metara dalje, nikle su i blješte nevjestinskom bjelinom u samom centru dvije jednospratne kuće, od kojih će jedna, koliko čaršija zna, biti zavičajni muzej a druga prateći objekat buduće nove gradske džamije, zapikane da se gradi na tom mjestu. (Prolaznika na to upozorava ploča s natpisom: mjesto za džamiju.) Posjetiocu iz Sarajeva čini se nevjerovatnim da u Olovu od rata nije sagrađena niti jedna nova bogomolja, ali domaćini tu uzdržanost objašnjavaju rezerviranošću sugrađana prema prohibiciji. Uglavnom, biće zanimljivo pratiti dalji tok te urbanističke utrke između vjere i kulture, iz koje je Ratna bolnica očigledno diskfalifikovana.

Na nju, Ratnu bolnicu, upućuje putokaz pored jedinog gradskog semafora, o kojem kruži anegdota da je napravljen ne zbog saobraćajne potrebe, nego zbog škole vožnje, da se zbog lekcije svjetlosna signalizacija ne mora ići u Vogošću. Nalazi se par minuta vožnje Čokoljubom uskim putem niz kanjon Krivaje. Sagrađena je u strani iznad rijeke, na mjestu gdje je nebo malo. (Odnosno gdje su okolna brda visoka i strma, tako da je srpska teška oruđa nisu u zadnjem ratu mogla dohvatiti.) Priča po svojoj humanosti podsjeća na partizansku bolnicu Franja, u Sloveniji, možda najljepši spomenik NOB-a koji je Jugoslavija imala. Decenijama u sjeni sutjeski, neretvi, kadinjača, kragujevaca, ta šumska bolnica ostala je većini titovih pionira nepoznata. Mučeničke smrti u jednom danu bile su i tada, kao i sada, veći ideološki kapital od podvizima običnih ljudi spašenih života.

Za ono za šta sam umro umro bih još jednom, tako nekako glasi stih uklesan u stijenu na ulazu u kompleks bolnice Franja. Na ulaz u olovsku ratnu bolnicu urezan je urušen krov zarastao u podivljali korov. Pod je unutra truo, zidovi propali, vlažna polica iskrivljena pod teretom boca za infuziju. Da li bi za to umrli još jednom oni koji su tu umrli već jednom?

Malo nebopuni se teškim oblacima. Vrijeme je za povratak. Vratila se i struja u aparate za kafu. Uz njen miris Ela lista prospekt Alme Ras. Poređenje s Victoriom Secret je bilo zločesto, priznaje. Nad fotografijama beogradske manekenke koju je slogan Dobrodošli u grad budućnostine zvuči kao predizborni trik.

Ima smisla navijati za budućnost u kojoj će rublje otkrivati tijela, umjesto da ih zastave pokrivaju.

(Čokoljublja, serijal putopisnih reportaža o bosanskohercegovačkim gradovima iz perspektive koju Google-map još nije tehnološki osvojio, sve na točkovima vremešnog Forda Escorta čokoladne boje. Četvrto pjevanje s knedlom u grlu.)