Projekat jugoslovenskog socijalističkog Sanrema osmišljen je i ostvaren 1958. pokretanjem Opatijskog festivala koji su poslije svi prosto zvali Opatija. Rođen sam u deceniji koja slijedi, dakle u vrijeme kada je taj zvuk već dobrano punio kuhinje i dnevne sobe.

Nečija bi ruka dotjerala frekvenciju na ogromnom radiju „lampašu“ te bi iz te čarobne kutije počeo da struji glas čovjeka po imenu Lado Leskovar „Potraži me u predgrađu". Ili markantni glas Dragana Stojnića koji preklinje „zagonetnu ženu" da dođe i kad kiša ne pada.

Uživo iz Opatije

Nešto kasnije je u domove ušla televizija. Uspjeli smo da zavirimo na scenu Kristalne dvorane hotela Kvarner. Crno-bijele geste bola, ponosa, tuge i radosti jugoslovenskih perjanica šlagera postale su dio nacionalnog rituala. Dramatično-operske poze Tereze Kesovije, isto tako dramatično bacanje kaputa po bini Đorđa Marjanovića, sve to je začeto u ovom istarskom mjestu.

Šta li bi, da su vidjeli to čudo, pomislili benediktinci koji su 1506. ovdje osnovali opatiju Sv. Jakova? I oni su bili samo ljudi. Jedni bi se krstili, drugi bi nazdravili, a treći zaplesali.

Na toj bini su se rađale zvijezde kao što je Zdravko Čolić – prosto je nevjerovatno da je on svoj hit „Gori vatra" otpjevao u Opatiji 1973. i da evo 2021. njegova zvijezda još uvijek blista. Meni se tih decenija više dopadalo kada bi Oliver zapjevao opatijsku pobjedničku pesmu: „Ima dana kad sam sjetan, kada ne znam kud bih s sobom, prazan sjedim kraj klavira. Ima dana što me peku, jer se stare rane bude, uvijek kada glazba svira..."

Bliža mi je jadranska sjeta od kontinentalne vatre.

Zbog Opatije su ostali Jugosloveni, inače prilični ignoranti u učenju manjih sunarodnjačkih jezika, pjevali na čistom slovenačkom pobjedničku pjesmu sastava Pepel in kri : „To je bil tvoj dan ljubezni, najlepši dan, ki ne mine nikdar".

To je bilo vrijeme čednosti – vrijeme kada sam pretpubertetski miran sjedio sa majkom i sestrom pred televizorom i gledao taj ušećereni opatijski kosmos, slušajući povremeno uzdahe udjenute u note.

Buldog i bakalar

Došao sam prvi put u Opatiju u novom milenijumu, kada je festivalska slava mjesta odavno prošla. Stigao sam iz pravca Rijeke autobusom koji je sigurno bio izuzetno tehnološko dostignuće u mojim gimnazijskim danima s kraja sedamdesetih, ali sada je starački brektao kraj Kantride sve do Opatije.

Pošto smo ušli na zadnja vrata „harmonike", kako smo zvali zglobni autobus, moj sedmogodišnji sin je odskakivao na drvenom sjedištu kao da je od gume i pri tome se tako slatko smijao da mi je razvedrio tmuran dan. Bilo je vrijeme između božićnih i novogodišnjih praznika i putovanje iz Njemačke je uslijedilo kao spontana akcija ljudi koji bježe od svakodnevice. Opatijski rodeo je ono što će mom sinu ostati u pamćenju.

Opatija nas dočekala blagom temperaturom i svim onim što je ostalo od austrougarskog i jugoslovenskog šarma. Otkako su riječki patriciji iz porodice Skarpa 1844. podigli vilu Anđolina, bogati plemići su otkrili čari ovog mjesta. Željeznička veza Beča sa Trstom 1857. i Rijekom 1873. napravila je od Opatije primorsko zimovalište i liječilište za glavni grad Habsburške monarhije.

Najprije smo otišli u apartman koji smo telefonski rezervisali kod porodice Puž. Oni su bili dobri, blagi ljudi. Odmah su nam iznijeli paštetu od bakalara, tvrdeći da je najbolja u varoši. Ali čovjek ne može unaprijed znati sve: Njihov umiljati buldog je bio uzrok alergijske reakcije, pa smo morali da se preselimo u hotel Opatiju.

Tamo nije bilo ni paštete od bakalara, ali ni buldoga. Hotel je mirisao na generacije otmjenih gostiju. Nalazio se na blagoj uzvišici iznad kupališta Slatina, u samom srcu grada. Sa francuskog prozora se pružao pogled na Kvarnerski zaliv – zimsko more, čelično sivo, sa modrim prelivima, i sunce koje se bori da uoči zalaska, probije plašt oblaka i pozlati vodu.

Opatijski vremeplov

Iz tih dana mi u sećanju ostaju šetnje duž obale, divljenje zimzelenim nasadama i austrougarskim vilama, te snijeg koji je pao trećeg dana našeg boravka – odmah potom se iznad Opatije razvedrilo. Čudesan je to prizor kada iz plavičastog mora izranjaju čempresi između lijepih građevina, a iznad njih se nadneo potpuno bijeli masiv Učke.

Ovdje se Sredozemlje najviše približilo prialpskim predjelima, taj spoj je predodredio ovo mjesto za tačku ukrštanja kontinentalne čežnje za morem i primorske čežnje za srednjoevropskim sjajem.

„Hemingvej", kafe na samoj obali, uz Lido, bio je otvoren čak i kada je sve drugo bilo zatvoreno. Sin je obožavao kolače, ja sam ispijao kafe i karlovačka piva. Restoran „Ružmarin" je donio onu neponovljivu, istarsku mješavinu ukusa.

Znam i da smo jednom svratili na grašak sa junetinom u pospani lokal koji je privatizacija nekim čudom zaobišla. Ista vrsta vremeplova kao i onaj autobus – limene pepeljare, osrednje mrzovoljni konobar i odlična hrana. Bojim se da taj lokal više neću naći.

Pomislim da bi ovde odmorili dušu i ljudi usijanih živaca. Naročito ako se uzme u obzir činjenica da je u Opatiji rođen Leo Šternbah, austrougarski hemičar koji je poslije emigrirao u Ameriku da bi pronašao valijum.

Ljeto i biska

Deset godina kasnije opet dolazim autobusom iz Rijeke. Ljeto je. Sa mnom putuje dama s kojom sam već obišao cijelu Istru. Autobus je relativno nov, više nema truckanja.

Odmah po izlasku iz autobusa nailazimo na „šetalište zvijezda" – na pločniku su urezana imena slavnih ljudi koji ovdje nešto znače. Spisak je impozantan. Od Ive Robića kojeg je voljela moja majka, preko Kreše Ćosića ili Dražena Petrovića, do Olivera Dragojevića ili – Miroslava Krleže.

Ipak mi je jedno ime priraslo za srce više nego imena zvijezda Opatijskog festivala: Mate Parlov. Njega su Jugosloveni doživljavali kao lijevorukog bokserskog šampiona iz Pule, iako potiče iz sela Ričice kod Imotskog, a u Pulu je prešao kao mladić da trenira boks.

Na plaži Slatina provodimo prijepodne za tričavih petnaestak eura. Opatija se vraća staroj slavi, barem što se cijena tiče. Poslije toga šetamo Obalom Franje Josipa sve do hotela Ambasador, pa se vraćamo Titovom. Sudeći po imenu glavne ulice, ni Opatija ne želi da se odrekne jugoslovenskog naslijeđa.

„Istranka" je restoran koji nas je magično privukao mirisom tartufa i bijelog luka na maslinovom ulju. I zaista, tjestenina sa tartufima je bila otkrovenje. Još kada je na sto došla biska – više nismo imali kud, proglasili smo taj dan jednim od najboljih u Istri.

Biska je istarska rakija koja nastaje tako što se u dobru komovaču ili lozovaču stave grančice i lišće imele. To je ona trava koja druidu Aspirinikusu služi za kuhanje čudesnog napitka i koja junaku iz stripa Ateriksu i ostalim Galima daje nevjerovatnu snagu. Stari Grci su vjerovali da je imela kosmičko sjeme. Kombinacija kosmičkog sjemene i komovače u Opatiji dala je čudesne rezultate.

Jedna gitara, bezbroj divnih snova

Poslije objeda u „Istranki" spustili smo se na šetalište Langomare, stazu svojevremenu sačinjenu za bečke grofove i gospodu. Šetalište dugo devet kilometara uklesano je u stjenovitu obalu i osjećaj kada njime hodate ili sjednete na neku od klupa je zasigurno jedinstven na Jadranu.

Kada smo se siti našetali, izuli smo sandale i pustili da nam Jadran hladi tabane. Lijevo je bila bijela mnogospratna kocka hotela Ambasador, jedina grandiozna zaostavština socijalističke estetike. Desno, odakle smo došli, nalazi se statua koju ću svaki put obići kada dođem u Opatiju – Djevojka sa galebom.

Za razliku od Ambasadora, ovo je ljupka figura, srođena sa stijenom i morem. A nastala je 1956. Djelo je vajara Zvonka Cara koji je bio Meštrovićev međuratni učenik. Književnik Vladimir Nazor je u Crikvenici primjetio njegov talenat, i poslao ga sa preporukom na zagrebačku likovnu akademiju. Tada mu je bilo tek 16 godina.

Rijetki su umjetnici koji su imali sreću da jednim svojim djelom daju trajno prepoznatljiv simbol cijelom gradu. Ova figura na obali je uvijek znak da ste stigli u Opatiju, da neke stvari, u svijetu brzih promjena, ostaju na isti način lijepe.

Tako vidim nas, vidim sebe: Sjedim na obali u Opatiji, slušam blago udaranje mora o kamenje, posmatram iskosa Djevojku sa galebom i u sebi pjevušim davni hit pevačice rođene u Opatiji, Elizabete Beti Jurković: Jedna gitara, bezbroj divnih snova...

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android