U početku nisam imala pojma o svemu ovome. Mislila sam da će „kućni korona-pritvor" trajati možda tri, maksimalno četiri sedmice. No, nakon par dana sam shvatila da sam se prevarila. Sa svojih 81 godinom spadam u visoko rizičnu grupu i moram biti veoma oprezna. To sam spoznala pred ogledalom u kupatilu. Odjednom nisu bile problematične moje bore, već izolacija zbog smrtonosnog virusa. Posmatrala sam staricu u ogledalu i pitala se mogu li zaista sedmicama ili čak mjesecima izdržati sama sa sobom. I to u svom stanu od 47 metara kvadratnih? Teško da se sama sebi mogu skloniti s puta. Šta dakle raditi kako sama sebi ne bih išla na nerve?

Malo samozvaravanja bi moglo pomoći. Još kao dijete sam sanjala o tome da postanem umjetnica. Tada sam od kartona, svilenkastog papira i dugmadi stvarala svoj svijet fantazije. Tek kao penzionerki vratili su mi se snovi o umjetnosti. Kupila sam bojice, kistove i slikarska platna. No, u međuvremenu se, kada sam iz Rostocka preselila u Berlin, moj život je postao sadržajniji: upoznavala sam nove ljude, uživala u ispijanju kapućina u kafeu, posjećivala kurseve i prakticirala odlazak na izlete. Sve do sada je bilo tako. Počela sam slikati tokom izolacije, poigravam se sa bojama, umišljajući da bi to trebala biti umjetnost. Sada pak nemam volje za kritičko posmatranje starice u ogledalu.  

Ukrštenice i sardine

Ujutro koristim parfem "Comme une Evidence", koji mi je za Božić poklonila prijateljica. Ranije sam ga uvijek koristila kada bih izlazila iz kuće. Nikada se ne zna koga čovjek može sresti u kafeu ili supermarketu. Sada on miriše samo za mene. Obavezno, prije spavanja, ispunjavam ukrštenice. Nažalost, ostao mi je još samo jedan neispunjeni svezak. Razmišljam o tome da najprije suhom olovkom upisujem rješenja, a kasnije sve izbrišem gumicom i tek onda da koristim hemijsku olovku. I sama bih mogla napraviti neku ukrštenicu, ali to bi bilo zaista frustrirajuće.

 Šta je zaista potrebno jednoj dami poput mene, koja spada u rizičnu skupinu, u izolaciji? Prvo što mi naumpada je toalet-papir. Moje zalihe brašna, ulja, mlijeka, hljeba i drugih potrepština dostatne su za duži period. Sve sam uredno unijela na jednu listu, uključujući i rokove trajanja, kako na kraju ništa ne bi propalo. Sardine u repinom ulju imaju blag ukus. Voljela bih da ih imam više. Rado bih pekla i hljeb. Samo taj miris dok se peče! Ali kada susjetku sa četvrtog sprata zamolim da mi kupi svježi kvasac, ona mi kaže da to mogu zaboraviti. Do kvasca je teže doći nego do toalet-papira. Ona mi stalno poklanja cvijeće i kaže da je mogu nazvati kada mi nešto treba ili ako mi bude dosadno. Ti razgovori često završavaju uz smijeh.      

Kupovinu obavljaju susjedi

 Prije nego što sam iz Rostocka preselila u novoizgrađenu zgradu u Berlinu, moji susjedi su me upozoravali na hektiku, mentalitet laktanja i samoću u jednom tako velikom gradu. No, kada se korona-virus počeo širiti,brojni su bili moji novi susjedi koji su mi odmah ponudili pomoć. Nisu to samo reda radi govorili, oni su to zaista mislili. Ponekad sama sebi ne mogu povjerovati koliko imam sreće u ovim kriznim vremenima.

Ljubazna familija koja živi preko puta uvijek me obraduje subotom, pitajući da li mi trebaju kupiti namirnice. Oni, sigurna i bez mene, sa dvjema djevojčicama koje trenutno ne idu u školu, imaju pune ruke posla. I Anna, dizajnerica iz susjedstva, kupuje mi ono što mi je potrebno. Ponekad me zove usput samo da provjeri da li je kupila pravi hljeb ili sir. Za Uskrs mi je poklonila jedno čokoladno jaje koje je dobila od svoje mame.        

O tolikoj količini brige u vrijeme korone moji nekadašnji susjedi u Rostocku mogu samo sanjati. Karin i Petra su sa svojih 81 i 87 godina u istoj starosnoj skupini kao i većina stanara nebodera u kome stanuju. Uprkos koroni, Karin i Petra same odlaze u kupovinu. No, one su, kako me uvjeravaju, u Rostocku, a ne u opasnom Berlinu. Pitam se da li korona-virus tu pravi razliku. Možda se same na taj način pokušavaju umiriti.

 Sa maskom za lice na svjež zrak

Tako intenzivno! Proljeće je tu. Ne mogu dočekati da se opustim uživanju u sunčevoj svjetlosti i toplini, kao i raskošnom bujanju vegetacije i cvijeća. Prvi put poslije četiri sedmice usuđujem izaći iz svog stana i nakratko prošetati. Ujutro su ulice u mojoj berlinskoj četvrti puste. Uprkos tome, na licu nosim masku. Imam još dvije maske, osim onih kje sam pokušala sama sašiti. Prvu je sašila moja prijateljica Sabine, a masku broj dva mi je Anna prebacila s balkona na balkon Njena dizajnerska maska ne samo da je lijepa, već mi i savršeno paše. 

Stavljaš li zaista masku kada izlaziš iz kuće? Pita me prijateljica Frida iz Štockholma i ne može vjerovati u to. U Švedskoj gdje sam živjela i radila skoro 50 godina se sve ovo sa korona-virusom doživljava malo opuštenije. Kada sam za Uskrs nazvala Fridu, okupljanja do 50 osoba su još uvijek bila dopuštena. U televizijskim izvještajima mogli su se vidjeti ljudi koji sjede u kafeima i uživaju u suncu. Obaziru li se oni na statistiku da u Švedskoj sa 10 miliona stanovnika ima više mrtvih nego u osam puta većoj Njemačkoj?    

Briga za familiju

Više me brne stanje u Španiji. Moja mlađa sestra Clara i njen suprug Paolo žive u Valensiji. Inficiraju li se više Italijani i Španjolci zbog toga, pita se Paolo, što više nego stanovnici sjevernih zemalja njeguju porodične i prijateljske odnose. Da, može biti, odgovaram. Ali, pomisli na veliku smrtnost u Londonu, kažem mu ja. Za Susanne moju mlađu sestru život polako postaje normalniji. Ona živi u Beču. Kao što se sada događa u Njemačkoj, i u Austriji se otvaraju prodavnice. Ljudi sa maskama, poštujući pravilo razmaka jednih od drugih, u redovima čekaju da uđu u njih. Susanne pak ne žuri sa trošenjem novca. Tokom posljednjih sedmica je otkrila koliko može djelovati opuštajuće kada jednostavno satima čeprkaš po vrtu i trijebiš korov.  

Ponekad  u svojim mislima posjetim odjel sa specijalitetima u berlinskom KaDeWe-u, gdje iz obilja namirnica iz cijelog svijeta biram ono što mi se dopada. Girice u votki ili kavijar? Tek da malo promjenim ovu kriznu ishranu. Ipak, osjećam se nevjerovatno dobro.

Maria Albel je rođena u Autriji, a odrasla je u Rurskoj oblasti u Njemačkoj. U Švedskoj je radila kao reporterka za lokalne listove. 2011. se preselila u Njemačku i od 2017. živi u Berlinu. Ona je inače državljanka Švedske.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android