Prenoćište i stanovanje kao u doba DDR-a. To je još uvijek moguće u hotelu "Ostel" u berlinskoj četvrti Friedrichshein. Vlasnicima hotela dugo je trebalo da prikupe originalne tapete i namještaj, kako bi opremili 60 soba koje imaju "DDR izgled" (naslovna fotografija članka). Ipak, ova poslovna ideja i trud se isplatio. Sobe su uglavnom zauzete. "Gosti jednostavno žele da vide kako se nekada živjelo", kaže vlasnik Daniel Helbig i tvrdi kako je mnogim gostima stalo i do toga da imaju trenutke bez stresa i žurbe, bez televizora, telefona i ostalog luksuza.

Istinski povratak u doba DDR-a ipak priželjkuje samo još deset do petnaest odsto od onih 16 miliona građana koji su odista živjeli u nečemu što se može nazvati pokušajem uspostave socijalističke države. To potvrđuju ankete. Većina se raduje tome što živi u ujedinjenoj Njemačkoj, gdje može da uživa u većem blagostanju i slobodama nego u DDR-u, koji je postojao od 1949. do 1990. godine.

"Ostalgija" cvjeta

Bez obzira na to, Silke Rüdiger je svjedok pravog juriša na proizvode iz bivšeg DDR-a, koji mogu da se kupe preko njenog internet-portala. Oni se prave u još samo nekoliko manufaktura. Ima tu još i odjeće, muzike i filmova, ali i originalnih novčanica ili ordenja. Jedna novčanica od 100 maraka iz bivše države danas košta 25 eura.

Ravno 350 eura košta pravi orden koji je bivši režim Ericha Honeckera dodjeljivao rijetkima i samo onima koji bi pokazali izuzetno zalaganje na poslu. Danas se orden "Heroja rada" dobija poštom, nakon što se poruči preko interneta. "Najbolje se prodaju namirnice napravljene po nekadašnjim receptima", kaže Rüdiger. Tu je pjenušavo vino "Crvenkapica" iz Freyburga, senf iz Bautzena, krastavčići iz Spreewalda, zamjena za kafu koja se pravi od slada, pod nazivom "imNU", ClubCola (imitat one američke) ili čokolada u obliku kuglofa.

Izgubljena domovina

"Ljudi se rado sjećaju nekadašnjeg života. Oni sve to i nisu doživljavali tako teško, ali mnogo toga je nestalo padom zida", objašnjava Silke Rüdiger svoj poslovni uspjeh. Svojim poslovnim potezom ona ni na koji način ne želi da pošalje neki politički signal. To ne žele ni oni koji kupuju robu preko njenog portala. "Onaj ko jede praline iz fabrike Halloren, željan je ukusa svog djetinjstva", kaže Silke.

I Dirk Grüner je svjedok toga da onima koji se ubrajaju u "ostalgičare" nije bitan politički sistem, nego emocije: "Ljudi sa suzama u očima posmatraju predmete koji su bili dio njihovog života." On je zajedno sa svojim roditeljima u Langenweddingenu kod Magdeburga u "Ostalgi Kabinetu" sakupio 20.000 eksponata iz doba DDR-a. "Posjetioci prvenstveno kod kuhinjskih uređaja pitaju da li mogu još da se kupe, jer su uvjereni u njihov kvalitet." Dirk Grüner u takvim slučajevima moli za razumijevanje - ako bi počeo da prodaje stvari koje je sakupio, njegov muzej bi ubrzo ostao bez eksponata.

Nedostatak društvenog priznanja

"Mnogi ljudi iz bivšeg DDR još uvijek se osjećaju kao da su ostali bez domovine i da su stranci u ujedinjenoj Njemačkoj. Život u nekadašnjem DDR-u je bio jednostavniji i pregledniji", tvrdi Klaus Schroeder kada opisuje razloge za nostalgiju. Ovaj doktor sociologije i politolog sa Slobodnog univerziteta u Berlinu intenzivno se pozabavio procesom ujedinjenja Njemačke. Osnovna spoznaja glasi: mnogi ljudi su nakon radikalnih reformi i uvođenja tržišno orijentisane privrede stekli dojam kako su njihove biografije postale bezvrijedne i da se ne poštuju. Mnoge firme i njihovi proizvodi su tokom 1990. praktično preko noći prestale da postoje.

Zbog toga mnogi svoja sjećanja čuvaju uz pomoć predmeta i to uz devizu: nismo mi bili toliko loši, kao što to tvrdi Zapad. Želja za priznanjem ima i druge posljedice. "40 odsto mladih, čiji su roditelji živjeli u doba DDR-a, o tom dobu ne govori kao o diktaturi, a čak 50 odsto njih tvrdi da ni na Zapadu ne vlada istinska demokratija", navodi Schroeder. U ovakvim stavovima on također vidi želju za postizanjem "ravnopravnosti sa Zapadom". Njemačko društvo bi trebalo da se zabrine ukoliko se ovakvi stavovi pretvore u falsifikovanje istorije. Nije opasna "ostalgija", nego politička ravnodušnost koja je u međuvremenu nastupila.

Stefan Wolle, istoričar i šef Muzeja DDR-a u Berlinu ima slična iskustva. On stoga pokušava da ovo uljepšavanje istorije uvijek suoči sa neugodnom realnošću. "Ostalgija" u ovom muzeju se prekida najkasnije u sobi, koja je kopija prostorija u kojima je bivša tajna policija Stasi saslušavala ljude. Ova policija je nadzirala i pratila građane te rigorozno kažnjavala svaki pokušaj otpora režimu. Iz zvučnika se čuju originalni snimci saslušanja. "Na ovom mjestu se i najrazuzdaniji razred učenika potpuno umiri", kaže Wolle i zadovoljno zaključuje kako je vrhunac "ostalgije" koja je imala političku pozadinu već prevaziđen: "Za novu generaciju, DDR je jednostavno istorija."

Prošlost DDR-a danas je inače još uvijek prisutna prvenstveno na cestama u vidu automobila Trabant ili Wartburg. Stanovnici DDR-a su i po deset godina čekali na svoj primjerak Trabanta. Ingo Speckmann danas taj automobil iznajmljuje za vjenčanja i druge prilike: "Kada spomenete taj automobil ljudi se često sjete međusobne podrške ljudi u DDR-u." Speckmann je uvjeren kako je ljude povezivalo to što su se pomagali i ručno izrađivali rezervne dijelove za Trabante. Toga više nema, konstatuje sa žaljenjem. Očito je da nije jedini koji tako misli.