Otkud sad mladi i nezadovoljni ljudi u zemlji, koju uz puno poštovanje medijskih i svih drugih sloboda, vodi uzorni reformator Aleksandar Vučić? Organizuju se preko društvenih mreža, nemaju lidere i vođe, zahtjevi se tek pojavljuju – misterija se bar za sada nastavlja. Vlast i režimski mediji pri tome uporno forsiraju narativ kako su to protesti protiv izborne pobjede Aleksandra Vučića, ali usput nikako ne pominju da se mladi pozivaju na „Protest protiv diktature".

Iritirajući doprinos medija

Na tu vrstu „nerazumijevanja" javnosti upozorava i Zoran Gavrilović, iz Biroa za društvena istraživanja (BIRODI), koji kaže da je „reč o buntu mladih ljudi na izborne uslove, a ne na izborne rezultate". Što se tiče upornosti i otpornosti protesta, oni mogu da potraju, smatra Gavrilović, i to će umnogome zavisiti od ponašanja medija bliskih vlastima. „Oni mogu da svojim iritirajućim i pretorijanskim odnosom prema organizatorima protesta izazovu da oni postanu još intenzivniji i istrajniji".

Što se vlasti tiče, razumljivo je da oni proteste pokušavaju da predstave kao bunt protiv izborne pobjede Aleksandra Vučića, ističe za DW novinar Teofil Pančić. „Ako to pokušamo da suzimo, to je u krajnjem protest protiv krajnje neravnopravnih uslova za izbore, o čemu su svi morali malo više da misle na vrijeme. Zato se bojim da sada, nakon što su svi učestvovali na izborima, i tako legitimisali te krajnje neravnopravne uslove, da je sada za ovu vrstu protesta možda i kasno. Zato se i bojim da li oni mogu da donesu neki politički rezultat."

Sendvičari traže vožda

„Vlast i režimske medije posebno muči to što se ne znaju organizatori protesta, vjerovatno frustrirani što organizatore protesta ne mogu da stave na naslovnice režimskih tabloida. U Srbiji je, inače, pravilo da ukoliko javno kažete koju protiv vlasti sutradan osvanete na tabloidnim naslovnicama, zajedno sa vašim ličnim detaljima, uključujući tu podatke iz zdravstvenih kartona, izvode iz dosijea tajnih službi, a neće vam biti lako ni ako imate neki egzotični hobi - za neke tabloide ste sumnjivi i ako imate psa kojeg svakodnevno šetate. Očito je da neki mediji, i neki ljudi, imaju tu sendvičarsku racionalizaciju da je uvijek potreban vožd koji će da povede, i neki novac koji će da motiviše ljude", kaže Zoran Gavrilović. To je, prema njegovom mišljenju, zamena teza. „Jer, mi ćemo sada da pričamo o protestima, a ne o kršenju zakona REM, o tome što Agencija za borbu protiv korupcije nije obezbijedila dovoljno sredstava da monitoriše kampanju, nećemo da pričamo kako je izvještavao Pink ili zašto nismo imati debate na RTS-u, ali ćemo da pričamo o protestu."

Teofil Pančić smatra da je taj nedostatak liderstva protesta njegova vrlina, ali istovremeno i njegov limit. „Prosto se stoga sve to pretvara u jednu vrstu spontanog i u tom smislu simpatičnog – ali i protesta koji, isto tako kao što se brzo razgoreo, može brzo i da se ugasi."

Limit strpljivosti vlasti

Tu se sada, naravno, postavlja pitanje i limita strpljivosti vlasti, i koliko dugo vlasti mogu tolerisati svakodnevne proteste na ulicama srpskih gradova. Trenutna taktika srpskih vlasti jeste da se protesti ne sprečavaju, a prisustvo policije je diskretno. Nije zgoreg napomenuti da će se protestima tokom vikenda pridružiti i članovi vojnog i policijskog sindikata.

Zoran Gavrlović ocjenjuje kako vlasti nemaju nikakvog razloga da reaguju: „Vučić je prosto legitimisao svoju poziciju i nema razloga da situaciju zaoštrava. Ono čega se pribojavam jesu ljudi oko vlasti, a tu mislim i na neke medije, koji prosto svojim izvještavanjem radikalizuju situaciju".

Sve dok je ovako mirno i dok protesti ozbiljnije ne ugrožavaju vlast, mislim da će se Aleksandar Vučić ponašati ovako tobože benevolentno, smatra Teofil Pančić. „I on to može da toleriše maltene neograničeno dugo. Neka oštrija reakcija bi mogla da uslijedi samo ako dođe do nekog nasilja, ali ne vjerujem da će do toga doći. To mogu da izazovu samo neki provokatori koje će sama vlast ubaciti."

Formulisani konkretni zahtevi

Nakon pomalo haotičnog početka protesta, studenti su uspjeli da formulišu i neke konkretne zahtjeve upućene vlastima. Protesti će trajati dok se ne smijene članovi RIK, članovi REM, razriješi predsjednik srpske skupštine Maja Gojković, smijene direktor i urednik Informativnog programa RTS, kao i da se srede birački spiskovi. „Te zahtjeve bih i sam potpisao", napominje Teofil Pančić. „Meni je malo bila neka vrsta deja vu zahtjev oko RTS, kao da se od 9. marta 1991. vrtimo oko istih zahtjeva. Sada je samo pitanje da li postoji ta građanska sila koja bi dovela do toga da se ti zahtjevi ispune".

Mladi ljudi na ulicama Srbije svakako su privukli pažnju i zapadnih političara, koji su inače već čestitali izbornu pobjedu premijeru Vučiću, i odakle mu i stiže, reklo bi se, bezrezervna podrška. Koliko sada ukazivanje na autokratiju u Srbiju može uticati na njihovu percepciju srpskih vlasti i da li će se tu nešto promijeniti? „Ne vjerujem da ovi protesti imaju tu vrstu dometa, i da mijenjaju tako strateške stvari kao što je odnos Zapada prema ovoj vlasti", ocenjuje Pančić. „Ali, naravno, rado ću se prijatno iznenaditi ako bude drugačije"…