DW: Kako je živjeti i raditi kao makedonska književnica u Sloveniji?

Lidija Dimkovska: Nije ni tako lako ni posebno teško. Živim nekih petnaestak godina u Sloveniji. Tamo mi je porodica, a još uvijek pišem na makedonskom jeziku. Tako je Makedonija prva zemlja u kojoj se objavljuje i čita to što pišem, a onda obično slijedi slovenački prevod. Ali svakako nije lako da se bude imigrant, emigrant, migrant, iako sam svakako po sopstvenoj volji otišla u Sloveniju, a prije toga sam bila sedam godina u Rumuniji. Znači, osjetila sam na sopstvenoj koži šta znači seoba, i na najbolji a možda i na najgori način.

Zašto ne pišete na slovenačkom?

Mogla bih da pišem na slovenačkom, eseje, kritike i neke druge tekstove, ali prozu i poeziju pišem samo na makedonskom. Osjećam se najjačom na mom maternjem jeziku. Mislim da bi to bila neka druga Lidija Dimkovska na slovenačkom jeziku. Poetski i prozni jezik bi dobio neku drugu dimenziju. Mislim da sam donekle iracionalno odlučila da pišem samo na makedonskom, to je u svakom slučaju bila i politička odluka. Ne samo lična i jezička odluka, već kulturno-politička odluka. To je zbog toga što dolazim iz male, dvomilionske zemlje. Postavila sam sebi pitanje šta bi dobila, a šta izgubila jedna zemlja ako ja promijenim jezik. Šta bi dakle dobila ili izgubila Makedonija, ali i Slovenija? Smatram da tu nema niko ništa niti da izgubi, niti da dobije. Tako moja promjena jezika ne bi imala smisla. U svakom slučaju mislim da Makedonija ima tako mnogo problema, i unutrašnjih i spoljašnjih, tako da barem mi, pisci koji pišemo na makedonskom, ali i pisci koji pišu na jezicima drugih nacionalnosti, možemo da na neki način održimo normalan nivo kulturne politike Makedonije u odnosima sa drugim zemljama koje ne priznaju jezik ili crkvu ili ime i tako dalje. Mislim da Makedonija ima dovoljno problema, pa pisci ne bi trebalo da predstavljaju dodatni problem.

Kako iz Slovenije doživljavate unutrašnje probleme koji su se nagomilali u Makedoniji?

Osjećam ih kao da sam u Makedoniji jer svo vrijeme znam šta se zbiva. U 21. vijeku kada niste u zemlji ne živite po strani kao što je to možda bilo ranije, već ste poprilično prisutni u matičnoj zemlji. Kada sam živjela u Rumuniji i internet nije bio toliko razvijen, nisam znala tačno šta se zbiva u Makedoniji. Ali sada, iz Slovenije, vrlo jasno vidim šta se događa. I ne mogu, a da ne budem kritična prema vlasti i politici, i u odnosu na sve što se zbiva u zemlji. Mislim da je u poslednjih deset godina Makedonija došla na nivo koji sebi ne smije da dozvoli. To se odnosi i na kulturnu politiku, na ekonomiju, na emigraciju – znate li koliko je ljudi otišlo iz Makedonije u poslednjih deset godina? – u odnosu na arhitekturu, kao što možete da vidite u Skoplju. Dakle, u mnogo oblasti se zemlja unazadila i došli smo na nivo gdje je ugrožena sloboda govora kao apsolutno ljudsko pravo. Iskreno se nadam da će to da se promijeni i to u bliskoj budućnosti, jer ima uticaja na život i na svakog čovjeka u zemlji. Ali i na život svih nas koji ne živimo u zemlji, ali smo na ovaj ili onaj način tijesno povezani sa Makedonijom. Ja sam u svakom slučaju povezana sa Makedonijom jezikom na kojem pišem i na kojem me čitaju moji čitaoci.

Ko su vaši čitaoci?

Oni su veoma raznovrsni, ali posebno me raduje da mladi ljudi čitaju to što pišem – barem to mogu da zaključim po reakcijama na društvenim mrežama ili po onim koje stižu mejlom. Raduje me da moje knjige objavljuje jedna od najboljih makedonskih izdavačkih kuća „ili – ili". Ona je usredsređena samo na dobra strana i domaća književna djela i ne objavljuje trivijalnu literaturu. I baš čudi koliko je čitalaca osvojila makedonska književnost poslednjih godina. Ranije kao da su se ljudi pomalo stidjeli da kažu da čitaju domaće autore. A sada je to ponos. Svakako je tome doprinijela pojava nove generacije makedonskih pisaca koji su rođeni sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih. Oni donose novu i svježu poetiku. Njih rado čita makedonska čitalačka publika. Ne slažem se sa čestom tvrdnjom da se „ništa ne čita". Mislim da se sada čita mnogo više nego u prošlosti, ali na drugi način. Neko čita klasične knjige, neko čita odlomke na Fejsbuku, neko elektronske knjige. Ali čitanje nije prestalo, ljudi su radoznali da saznaju šta drugi pišu i kako razmišljaju. Interesantno je da se makedonska čitalačka publika može identifikovati sa makedonskom književnošću, jer današnja savremena literatura – i lokalno i globalno – najviše govori o našem vremenu.

Koliko se u Makedoniji čita književnost sa prostora bivše Jugoslavije?

Ranije su bivše jugoslovenske republike dosta međusobno prevodile, a onda je to devedesetih prestalo. Mogu da posvjedočim da je negdje od 1991. do 2001. u Sloveniji prevedeno svega dva ili tri naslova iz Makedonije, a isto je bilo i sa drugim zemljama proisteklim iz Jugoslavije. Sada mogu da kažem da je trend suprotan, pošto prevodim sa slovenačkog na makedonski, znam da su ljudi zainteresovani za književnosti novih država nastalih raspadom Jugoslavije. Mislim da je generacija pisaca rođena sedamdesetih, koja je bila najviše pogođena ratovima u bivšoj Jugoslaviji i migracijama, jer mnogo pisaca više ne živi u zemljama iz kojih potiču, paradoksalno najviše doprinijela da književnosti iz bivše Jugoslavije izađu van granica. Mi se više srećemo u inostranstvu nego u našim zemljama. Ali zahvaljujući raznim grantovima mogu se finansirati brojni prevodi pisaca iz bivše Jugoslavije na regionalne jezike.

Lidija Dimkovska rođena je u Skoplju 1971, a živi u Ljubljani. Spada u najznačajnije savremene pjesnikinje i književnice makedonskog jezika.