Teško je prepričati gorčinu i razočaranje koje je Mesut Ozil u nedjelju (22. jul) izlio u tri duge izjave objavljene na Tviteru. U desetak novinskih kartica teksta – na engleskom jeziku – njemački fudbaler se razračunava sa kritičarima i psovačima, Fudbalskim savezom Njemačke (DFB) i sponzorima koji su mu okrenuli leđa. Zbog manjka poštovanja i „rasizma", zaključuje on, više neće igrati za njemačku reprezentaciju.

„Ako me visoko pozicionirani čelnici tretiraju ovako, ako ne poštuju moje turske korijene i sebično me koriste za političku propagandu – što je mnogo, mnogo je. Ne igram fudbal zbog toga i neću se zavaliti skrštenih ruku kada se to dešava. Rasizam nikada, nikada ne smije biti prihvaćen", stoji na kraju obraćanja.

Predigra povlačenja 29-godišnjeg veznog igrača, bitne poluge zlatne generacije iz Brazila, bila je fotografija načinjena u Londonu 14. maja. Nasmijani njemački reprezentativci Mesut Ozil i Ilkaj Gundogan su tu sa turskim predsjednikom Redžepom Tajipom Erdoganom. Gundogan je Erdoganu poklonio dres na kojem je napisao: „Za mog predsjednika, sa poštovanjem."

Debata o lojalnosti dvojice mladića turskih korijena – obojica su rođeni u Gelzenkirhenu – zemlji za koju igraju izbila je još tada i nije se stišavala ni tokom Svjetskog prvenstva, a pojačala se nakon sportskog fijaska u Rusiji. Premda su igrače uzeli u zaštitu i htjeli da tu debatu potisnu, prvi čovjek DFB Rajnhard Grindel (političar Hrišćansko-demokratske unije) i menadžer reprezentacije Oliver Birhof su nakon prvenstva prebacivali posebno Mesutu Ozilu lošu atmosferu.

Zbog toga se fudbaler osjeća izdanim i u svom pismu frontalno napada Grindela, podsećajući da se ovaj konzervativac u Bundestagu zalagao protiv dvojnog državljanstva. Fotografiju sa Erdoganom je Ozil označio izrazom poštovanja za domovinu svojih roditelja, tvrdeći da mu nije bitno ko je predsjednik Turske. Podsjetio je na negativne komentare njemačkih medija i brojne napade u javnosti gdje je čak i od javnih ličnosti bio nazivan „turskim kozojepcem" ili mu je govoreno da se „tornja nazad u Anatoliju".

Kao esencija čitavog Ozilovog obraćanja može se uzeti njegov utisak da je načinjen žrtvenim jarcem: „Nijemac sam kad pobjeđujemo, ali imigrant kada gubimo." Igrač je više puta iznio sumnju da sve ima veze sa njegovom muslimanskom vjerom, primjećujući da bivše reprezentativce Miroslava Klosea i Lukasa Podolskog (obojica rođeni u Poljskoj) niko nije nazivao „njemačko-poljskim" igračima dok za sebe često čuje da je „njemačko-turski" fudbaler.

„U Ozilovu ličnu tragediju spada to što je baš on postao lopta svojih turskih savjetnika, uspješne predizborne kampanje predsjednika Erdogana, neuspješne odbrane titule DFB i jedne debate obilježene razuzdanom zlobom sa patosom rasizma – lopta koju je svako mogao da šutne", piše lijevo-liberalni Frankfurter rundšau. „A Mesut je samo htio da igra fudbal."

Konzervativni Velt obraćanje Mesuta Ozila vidi kao dokaz rastrzanosti između dvije domovine: „On svakako nije jedini Nijemac sa turskim korijenima koji se tako osjeća. Ipak u privrženost koja ide sa njemačkim dresom spada više od dobrog fudbala. Reprezentativci su uzor, posebno za mlade migrantskog porijekla. (…) Decenijama Nijemci nisu imali poseban odnos prema njihovim imigrantima. Njemačka mora jasno da formuliše svoja očekivanja i svaki sportista, koji luta među kulturama, mora da odluči da li to može i hoće da ispuni. Ko uzme njemački pasoš i odjene njemački dres morao bi da zna šta to za njega znači. Slučaj Ozil je to jasno pokazao."

„Ozil nije razumio zašto su mnogi ljudi bili kivni zbog te fotografije", piše Rajniše post (Diseldorf). „Kaže da je svojim susretom sa najvišim političkim predstavnikom izrazio poštovanje prema domovini svojih roditelja, a ne poštovanje Erdoganu kao osobi. Takva argumentacija bi svakome građaninu Njemačke – bez obzira da li ima ili nema strane korijene – morala da bude strana. Jer ne progoni funkcija političke protivnike niti ograničava osnovna prava i hapsi hiljade građana bez optužnice. To radi Erdogan, koji funkciju koristi za neprijateljsko djelanje prema demokratiji."

List dalje piše: „Možda je Ozil imao dublje razloge da pristane na fotografisanje, recimo strah da u suprotnom njegovim rođacima, prijateljima ili imovini u Turskoj nešto prijeti. Ali u tom slučaju je njegovo obraćanje moralo da bude dublje. Ovako kritika neće utihnuti."

„Ozil je od sredine maja ćutao o događaju koji je naduvan do nivoa državne afere i trpio debatu koja je postajala sve paušalnija, nefer", piše Badiše nojeste nahrihten (Karlsrue). Potpaljena i širena od desničarskih piromana kojima je naruku išla i ćutnja Fudbalskog saveza i Ozilove igre na Svjetskom prvenstvu. Ne! Nije sigurno jedino on kriv što tim ni minut nije ličio na sebe. Ozil je veoma kasno uradio ono na šta su ga nedavno pozivali šef saveza Grindel i direktor tima Birhof, kao da su njih dvojica išta mogli da spasu osim sopstvene kože u ovoj aferi koju su isprva amaterski oćutali."

Ugledni Zidojče cajtung ovako zaključuje: „Kraj karijere Mesuta Ozila u nacionalnom timu je pravi poraz ovog ljeta. Imaće gorke posljedice za fudbal i društvo i tu su obje strane krive. (…) Jer Mesut Ozil nije bilo koji igrač njemačke reprezentacije, Mesut Ozil je bio simbol zajedništva, suživota ljudi turskih korijena i onih koji žive u Njemačkoj u n-toj generaciji. Bio je ulični fudbaler iz Gelzenkirhena koji je pružio ruku Angeli Merkel u svlačionici, umotan u peškir, čovjek koji je 92 puta nosio dres Njemačke, svjetski prvak."

„Biće onih koji kažu da Erdoganovi fanovi nemaju šta da traže u Njemačkoj, i onih koji misle da Nijemci ne prihvataju Turke šta god oni radili. Još će više biti urlanja, još će se manje slušati, dalje će se trovati ionako toksična klima u debati o integraciji. Ovo je kraj koji ostavlja milione gubitnika. Naime sve one koji – na fudbalskom terenu ili van njega – žele da rade na zajedništvu, a ne razjedinjavanju."

priredio Nemanja Rujević