Zvuk izraelskih bespilotnih letjelica koje ovog ponedjeljka nadlijeću i nadgledaju Gazu čuje se svuda. A isti taj zvuk čuo se i za vrijeme rata u ljeto 2014. - takođe i ovdje u četvrti Šejaiau istočnom dijelu grada Gaza koji je tada najviše stradao. "Čovjek nikad ne zna kad sve to ponovo može da počne", komentariše jedan prolaznik pogleda uperenog ka nebu. "Ovdje svakog trenutka može da počne novi rat."

I godinu dana nakon kraja rata još uvijek sve podsjeća na sukobe. Ulice su činjenica raščišćene, ali sa obje strane se i dalje vide uništene zgrade, ruševine... Vrlo malo toga se obnavlja.

Ulicama često prolaze konvoji oklopnih vozila. Malobrojnim inostranim posjetiocima je na programu obilazak ovih oblasti. U većini slučajeva to su egipatski i izraelski političari, koji žele da dobiju jasniju "sliku situacije".

Mnoge ovakve konvoje već je vidio i Islam Aleva. Važno je, kaže, da stranci dolaze u Gazu i vide posljedice rata. "Mi to toplo pozdravljamo", kaže Aleva i dodaje kako "svi treba da dođu". No, on ne očekuje da će se zbog toga situacija uopšte promijeniti.

Život u ruševinama

U kući Islama Aleve ne može da se živi. Nedostaje najveći dio bočnih zidova na prvom spratu. Stepenište je potpuno izrešetano gelerima i mecima. Uprkos tome ovaj otac 13-oro djece sa svojom porodicom i dalje živi u kući. "Svi mi kažu kako kuća više nije sigurna i da je treba potpuno srušiti", kaže on. "Ali, gdje ćemo onda?"

Za preseljenje nedostaje novca. Odmah nakon rata dobili su jednokratnu pomoć od Hamasa i nekih humanitarnih organizacija. Sada zavise o njegovoj plati koju dobija jednom u tri mjeseca i to samo polovinu zarade. "A stalno moram da brinem da djeca na dirnu u kablove i da ih ne udari struja", priča pokazujući gole kablove koji vire iz zida, dok mu se oči pune suzama. Rat jeste bio dovoljno strašan, ali ova situacija sada je bezizgledna.

Sudbine poput ovih su dobro poznate Robertu Tarneru. Već tri godine radi od jutra do mraka kao šef UN-ove agencije zadužene za pomoć palestinskim izbjeglicama - UNRWA. "Narod u Gazi je duboko frustriran i bijesan iz više razloga", kaže Tarner. "Obnova teče presporo. Od kraja rata nijedna potpuno uništena zgrada nije obnovoljena."

Tarner je preživio dva rata u Gazi. I onaj 2012. i ovaj posljednji prije godinu dana, a u julu će završiti svoj angažman. "Nema napretka u dijalogu među samim Palestincima, a blokada se nastavlja skoro devet punih godina." Granice ove gusto naseljene oblasti, u kojoj živi 1,7 miliona stanovnika, se stritkno kontrolišu od strane Egipta i Izraela. I zbog toga je takođe obnova ekstremno spora i komplikovana.

Ali, Tarner ima da kaže i nešto pozitivno: samo tri nedjelje nakon prestanka rata nekoliko UNRWA škola je ponovo otvoreno, bez obzira što su mnoge bile oštećene i tokom rata služile kao izbjeglički centri. Ali, u sedam škola su i dalje smještene izbjegličke porodice.

Oko 60.000 porodica je dobilo pomoć za rekonstrukciju porušenih i oštećenih kuća. Građevinski materijal se doprema preko "Gasa Recostruction Mechanism" (GRM), organizacije koju su u oktobru osnovale UN i palestinske autonomne vlasti. Ipak, finansijski pritisci i striktne kontrole uvoza građevinskog materijala dodatno komplikuju stvar. Izrael tako želi da spriječi da militantne grupe materijal koriste za gradnju tunela.

Bez rada nema ni nade

Zbog spore obnove Svjetska banka i UN brinu prije svega zbog visoke stope nezaposlenosti. Oni upozoravaju da Pojas Gaze stoji na rubu propasti. "Nezaposlenost je veća od 40 odsto. Kod mladih preko 60 odsto", kaže rukovodilac UNRWA Robert Tarner. "Ljudi su prije godinu dana imali nadu a sada su je manje-više izgubili."

I profesor hemije Mazen Hamada se često pita kako dalje. "U Gazi imamo dvije vlade koje nisu jedinstvene. I zbog toga ništa ne napreduje, a mi smo ti koji zbog toga pate. Ja se samo nadam da međunarodna zajednica ne čeka da se one slože. Jer, to bi moglo da potraje."

Strah od novog rata

Hamada je u ovom ratu takođe izgubio kuću. Nakon jednog telefonskog poziva izraelske vojske, porodica je napustila kuću u istočnom dijelu grada Gaze. Nekoliko minuta kasnije od kuće nije ostao ni kamen na kamenu. "Ni do danas mi nije jasno zašto su gađali našu kuću", kaže on. "Sve što smo 20 godina stvarali je nestalo. Sve naše stvari i uspomene na djetinjstvo naše četvoro djece."

Šestočlana porodica sada živi u malom trosobnom stanu u centru Gaze. No, profesor je naučio da se nosi s ovom novonastalom situacijom. Ali, kao i mnogi drugi i Hamada strahuje od novog sukoba. "Svako jutro kad ustanem, pomislim: danas može da počne rat, svakog trenutka i bez najave."