Godinama nakon osvajanja zlatnih medalja na Paraolimpijskim igrama i brojnih titula na svjetskim prvenstvima, Hajnrih Popov (Heinrich Popow) vjeruje da je budućnost za osobe s invaliditetom svjetlija nego ikada, djelimično zahvaljujući uspjehu i sve većoj popularnosti Paraolimpijskih igara.

Međutim, 41-godišnji sportista, kojem je amputirana potkoljenica, želio bi da se nešto promijeni: odrasli bi trebalo da gledaju na osobe s invaliditetom istim očima i radoznalošću kao i djeca.

„Najveća promjena, koju bih volio da vidim je razbijanje barijera koje na njemačkom nazivamo, Berührungsangst, strah od približavanja odnosno prilaska preblizu“, rekao je Popov za DW. „Način na koji djeca komuniciraju s osobama s invaliditetom i sa stvarima koje prvi put vide – to bih volio da vidim i kod odraslih.“

„Na primjer, kad ljeti odem u vrtić u šorcu, ja sam najbolji tata na svijetu jer me djeca prihvataju. Pitaju me ’šta ti je to?’. Pa im ja objasnim. A pošto mi moje dve kćerke stalno lijepe nove naljepnice na noge, svakog dana imam drugačiju nogu.“

„Stvarno bih volio da se prihvatamo takvi kakvi jesmo i da učimo od djece.“

Jedan od najvećih nemačkih parasportista

Popov živi s invaliditetom od 1992. godine, kada mu je u devetoj godini amputirana potkoljenica zbog rijetkog oblika raka u lijevom listu. On tvrdi da je amputacija njegove potkoljenice bila teža za njegove roditelje nego za njega kao dječaka.

Ostao je aktivan u sportu i na kraju se opredijelio za atletiku u sportskom klubu Bajer Leverkuzen.

Sa 19 godina (2002.) osvojio je bronzanu medalju na Svjetskom prvenstvu u atletici Međunarodnog paraolimpijskog komiteta u Lilu. Sljedeće tri bronze u kategoriji T42 osvojio je na Paraolimpijskim igrama 2004. u Atini, zatim srebro u Pekingu 2008. i zlatnu medalju na sto metara na Paraolimpijadi u Londonu. Zlatnu medalju u skoku u dalj osvojio je 2016. u Riju.

„Sport mi je dao priliku da pomjeram barijere i granice", kaže Popov. „I još uvek mi to omogućava.“

Pored toga što danas podstiče i motiviše osobe koje su tek postale hendikepirane da se bave sportom, Popov aktivno promoviše i brani prava osoba s invaliditetom u Njemačkoj i širom svijeta. Često je u klinikama i na događajima, gdje zastupa kompaniju za mobilnost Ottobock (za koju radi), koja se između ostalog fokusira na proteze i pomagala za osobe koje su doživjele amputacije, povrede ili neurološke bolesti.

Uključivanje donosi uspeh

Njegova putovanja navela su ga na zaključak da zemlje, koje su uspješne na Paraolimpijadi, obično imaju visok nivo inkluzije osoba s invaliditetom. Njemačka je na Paraolimpijadi 2024. zauzela razočaravajuće 11. mesto u ukupnom broju medalja. Popov vjeruje da zna zašto.

„Baza sporta u Njemačkoj ne napreduje onako kako bi trebalo“, kaže on za DW. Istraživanje njemačke vlade iz 2022. sugeriše da više od polovine osoba sa invaliditetom u toj zemlji izbjegava sport. Djelimičan razlog za to je što 90 odsto svih igrališta i fiskulturnih sala nije pristupačno osobama sa invaliditetom.

Istovremeno, zdravstvena osiguranja često ne pokrivaju medicinska pomagala za sportske aktivnosti.

„Mislim da vlada i osiguranja mogu uštedeti mnogo novca ako shvate da ulaganje u sport za osobe sa invaliditetom donosi manje troškove od računa iz apoteke. Sport je najbolji lijek.“

„Organizujem trkačke radionice i pratim aktivnosti širom svijeta. Holandija radi sjajan posao. Veličine je njemačke pokrajine Sjeverne Rajne Vestfalije, a uspješnija je od cijele naše zemlje.“ Holandija je na Paraolimpijadi 2024. zauzela četvrto mjesto po broju medalja.

Da li pomaže Međunarodni dan osoba sa invaliditetom?

Popov je strastveni zagovornik prava osoba s invaliditetom. Uvjeren je da je jedan dan koji su UN posvetile promovisanju prava i dobrobiti osoba sa invaliditetom znači mnogo više od samog podizanja svijesti.

„Ponekad zaboravim datum svog vjenčanja“, našalio se. „Ali ovaj UN dan postaje sve značajniji.“

Ipak, s obzirom na to da sa invaliditetom živi najveći dio života, priznaje da mu ovaj dan lično znači manje nego ranije. Oni, koji su nedavno postali hendikepirani, to doživljavaju sasvim drugačije i to je važno priznati, rekao je.

„Nemam ograničenja zbog svog invaliditeta u svakodnevnom životu. Moj dan je ispunjen djecom, poslom i svim ostalim. Ali, da budem iskren, i to je nešto o čemu razmišlja i zajednica osoba sa invaliditetom: važnije je da svakog dana imamo svijest o invaliditetu. Poseban dan posvećen tome je lijep, ali to je samo jedan korak. Treba nam drugi i treći dan.“ I mnogo više.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu