"To što se desilo, osobno nas je potreslo". Ovako terorističke napade u Parizu doživljava jedan francuski glumac, koji živi u blizini koncertne dvorane Bataclan. "Teroristi su nas pogodili direktno u srce, u naš život. Svako je od nas mogao biti ubijen."

Mnogi Francuzi se nakon napada osjećaju prepušteni sebi samima. Jedan 23-godišnjak, koji je preživio masakr u koncertnoj dvorani, rekao je novinarima: "Ne možete zamisliti kako nemoćno se u tom trenutku čovjek osjeća. Da sam imao oružje, uzvratio bih vatru. Ne bih sjedio i čekao da me ubiju."

Drugi Parižanin je kratko pred napad napustio jedan od kafića, koji su bili na meti napadača. "To su mjesta, na koja često dolazim. A sada sam tu da položim cvijeće. To je zastrašujuće."

Trauma

Izraelac Gal živi u Parizu, ali u momentu napada nije bio u francuskoj metropoli. "Prestrašen sam. Kao Izraelac dobro znam da takve katastrofe mogu biti velika trauma za ljude i pored toga što nisu direktno pogođeni."

To je potvrdio i psiholog Jan Kizilhan. "Taj fenomen se naziva sekundarna trauma. Kada neko nekoga izvjesti o nekom negativnom događaju, to ga može istraumatizirati, neovisno od toga što niko od njegovih bližnjih nije stradao", pojašnjava ekspert za traume Kizilhan sa visoke škole Villingen-Schwenningen u Baden-Württembergu.

"Čak i kada nešto vidite na TV-u moguće je da razvijete strahove, koji mogu dostići patološke razmjere. Iz toga mogu nastati socijalni problemi, na primjer strah da odete na posao a mogu se razviti i poteškoće u komunikaciji ili konflikti u odnosima sa ljudima."

A kako se najbolje može odnositi prema nacionalnoj traumi kao što su teroristički napadi? "Pošto teroristički napad ima kolektivni cilj, onda bi se suočavanje s njim trebalo odvijati kolektivno, na nivou društva", smatra ovaj psiholog. Kada demokratska, zapadna društva postanu meta, najbolji način da se oduprete osjećaju ugroženosti i prijetnje je da to stanje zajednički prebrodite.

"Ne suzbijati osjećaje"

Važno je pokazati solidarnost i otvoreno pričati o traumi. "Najprije nam mora biti jasno da postoji ta vrsta terora. Potom moramo istaći da muslimani nisu teroristi, već da organizacija, koja sebe naziva "Islamskom državom", stoji iza tih napada."

Kizilhan, koji ima iskustva sa ljudima iz zemalja sa konfliktima, poput Iraka, Izraela ili sa palestinskih područja. On savjetuje ljudima da otvoreno pričaju o svojim traumama. Oni bi trebali biti dio društvenog diskursa. Ne pomaže Vam, ako izbjegavate te teme. One su relevantne i na političkoj razini, za vlade i ministarstva."

"Ako misli, strahove i brige zadržavate za sebe i napravite od toga tabu, to nije od pomoći i to je loše za psihičko zdravlje. To ne pomaže društvu u procesu ozdravljenja."

Izraelac Gal kaže kako su on i njegovi prijatelji stalno i iskreno razmjenjivali svoja razmišljanja o događajima u Parizu. "Upravo zato što nisam iz Pariza, osjećam potrebu da ljudima objasnim da to nije samo francuski problem. Ljudi na cijelom svijetu moraju znati kako da se ophode prema takvim traumama."

Natrag u normalnost

Političke teme ne trebaju biti samo predmet razgovora odraslih ljudi. Psiholog Kizilhan smatra da se o tome treba pričati sa djecom. Mediji, škole, univerziteti moraju biti spremni na novu situaciju na polju međunarodnog terorizma."

Pored toga, građani moraju znati šta je trauma, kako se identificira i kako se prema njoj ophodi. Široko rasprostranjeno mišljenje, da su djeca premlada da bi shvatila šta znači jedan teroristički napad, nije primjereno. "Djeca su jako pametna i tačno znaju šta se dešava. Ako se s njima ne razgovara, onda mogu da dobiju pogrešne informacije ili, što je najgore, nikakve, što može da izazove nekontrolisane strahove. No, naravno da se takvi razgovori trebaju voditi na način koji je za djecu razumljiv."

Najvažnije nakon takvog jednog napada je vratiti se u normalnost. "Trebamo izlaziti, zabavljati se, biti sretni i nastaviti raditi sve ono što smo radili i prije napada. To važi i za djecu i za odrasle. Ali, ljudima najprije moramo dati opšte informacije o traumi i njenim psihološkim posljedicama. Potom im moramo pomoći da s tim izađu na kraj.

Jer ako ne budemo u stanju da nastavimo voditi normalan život, teroristi će biti pobjednici. A to je konačno ono, što oni i žele, zar ne?"