„Najvažnije za nas nije njegovo individualno priznanje, već potencijalni uticaj na širi kontekst. U društvima gdje poricanje genocida i dalje dominira, i u Srbiji i u Republici Srpskoj, ovakva priznanja mogla bi da budu korak ka raskrinkavanju laži i otvaranja prostora za istinu.“

To je za DW izjavila portparolka Memorijalnog centra Srebrenica Almasa Salihović, povodom pisma Radislava Krstića, nekadašnjeg komandanta Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske, a osuđenog 2004. na 35 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja genocida u Srebrenici.

Krstić je u pismu koje je nedavno objavio Mehanizam za međunarodne krivične sudove naveo da je kriv „za teško krivično djelo koje se ne oprašta“, a to je genocid u Srebrenici i dodao da živi s „dubokim, bolnim – ali zakašnjelim kajanjem“.

Almasa Salihović navodi da svako priznanje koje može doprinijeti istini i pravdi ima težinu, ali ukazuje i da ono „mora biti iskreno i podržano djelima“.

To priznanje, naglašava Marko Milosavljević iz Inicijative mladih za ljudska prava u Srbiji, doprinijelo bi utvrđivanju istine – ukoliko bi Krstić pokajanje potkrijepio informacijama o „učešću vojnih, paravojnih i policijskih jedinica iz Srbije u ratnim zločinima u zoni odgovornosti Drinskog korpusa za vrijeme njegovog komandovanja“.

Šta su mogući motivi priznanja?

Radislav Krstić, prvi osuđenik za genocid u Srebrenici pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, koji je zatvoru 26 godina, u pismu se obraća predsjednici Mehanizma, povodom njegovog zahtjeva za prijevremeno puštanje na slobodu.

Krstić je pismo napisao u junu, kada je odbrana, nakon što je taj zahtjev nekoliko puta odbijen, ponovo zatražila njegovo prijevremeno puštanje na slobodu. To se dogodilo mjesec dana pošto je Generalna skupština UN usvojila rezolucijukojom se 11. jul proglašava Međunarodnim danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici.

Krstić u pismu kaže da bi, da može, i sam glasao za tu rezoluciju, a njegovo priznanje odnosi se na pomaganje i podržavanje genocida i zločina protiv čovječnosti.

Gotovo doslovno, kao što je navedeno u presudi Žalbenog vijeća MKSJ iz 2004. godine, Krstić priznaje da je znao za genocidnu namjeru dijela Glavnog štaba VRS i da je bio svjestan da Glavni štab nema dovoljno resursa da izvrši pogubljenja bez pomoći snaga Drinskog korpusa kojim je on komandovao.

„Znao sam da će upotreba snaga pod mojom komandom značajno doprinijeti da se izvrši egzekucija bošnjačkih zarobljenika“, izjavljuje Krstić i dodaje da želi da se u Potočarima pokloni žrtvama i zamoli za oproštaj.

„Kao preživjeli, pitamo se koliko je to priznanje iskreno – da li dolazi iz suočavanja sa sopstvenim zločinima ili je motivisano ličnom koristi, mogućim prijevremenim izlaskom na slobodu“, kaže Almasa Salihović.

Rezervu prema Krstićevom pismu pokazuje i koordinator Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije Edvin Kanka Ćudić.

„Priznanje dolazi maltene 30 godina poslije genocida. Imao je priliku da priznanje iskaže poslije rata, onako kako je to uradio Dražen Erdemović (vojnik VRS koji je učestvovao u pogubljenju stotina Bošnjaka u Srebrenici). Pismo budi sumnju i jer se pojavilo kao prilog zahtjevu za prijevremeni izlazak iz zatvora, a pritom ne otkriva ništa što bi moglo da pomogne žrtvama genocida u pronalasku posmrtnih ostataka njihovih porodica“, kaže Ćudić.

„Bio je u sobama u kojima se odlučivalo“

Na pitanje šta bi eventualni Krstićev iskaz mogao da razotkrije, Salihović odgovara da bi Krstić mogao da otkrije „neke ključne detalje o planiranju i izvršenju genocida i o mogućoj mreži komandnog lanca koja je omogućila te zločine“.

„Krstić je bio u sobama u kojima se odlučivalo, s važnim ljudima. On je bio dio tog kruga. Kao takav, on sigurno mnogo zna, što bi nam pomoglo da upotpunimo sliku (o genocidu u Srebrenici)“, naglašava i istoričarka Iva Vukušić.

Za Ćudića je upravo to uslov da pismo Radislava Krstića i u istorijskom smislu dobije na važnosti. „Kada bi Krstićev naredni korak bio pružanje informacija u rješavanju procesuiranja počinilaca i pronalaska ubijenih civila, pismo i priznanje zasigurno bi bili važan istorijski trenutak“, naglašava Ćudić.

Povlačenja priznanja

Krstićevo pismo izaziva skepsu i zbog slučajeva povlačenja priznanja ratnih zločina nekih od haških osuđenika, među kojima je i nekadašnja predsjednica RS Biljana Plavšić.

„Saznanje da sam odgovorna za ljudske patnje i za kaljanje ugleda mog naroda, uvijek će ostati dio mene“, rekla je pred MKSJ Plavšić, koja je, pošto je priznala krivicu, 2003. godine osuđena na 11 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti.

Šest godina kasnije, Plavšić je u intevjuu magazinu „Vi“ priznanje povukla i naglasila da „ništa loše nije učinila“. To uvjerenje ne napušta je ni danas – početkom ove godine izjavila je da su joj advokati savjetovali da prizna krivicu i da se na to da odlučila, jer su joj rekli da „iz svih optužnica proizilazi da je srpski narod genocidan“.

„Tada sam pristala i rekla – ja sam kriva i niko drugi, a najmanje moj srpski narod", rekla je Plavšić u intervjuu TV Una.

Zato ne čudi to što Nura Begović, čiji su članovi porodice ubijeni 1995. godine u Srebrenici, naglašava da porodice žrtava ne vjeruju da je pismo Radislava Krstića iskreno.

„Apsolutno ne vjerujemo da to govori iskreno, da saosjeća s porodicama. Mislimo da mu je jedino važno da izađe iz zatvora. Kada bi bio oslobođen, ponašao bi se kao Šešelj – koji ponovo prijeti, ponovo isto želi i, jednostavno, ponovo truje narod“, kaže za DW Nura Begović.

Priznanje po sebi – ipak važno

Iako iskazuju rezervu prema iskrenosti Krstićevog pisma, sagovornici DW slažu se da priznanje po sebi ipak ima izvjesnu važnost.

Ćudić ističe da je „pojava Krstićevog pisma važan trenutak za sve koji se bave suočavanjem s ratnom prošlošću“, dok Marko Milosavljević skreće pažnju da bi posle priznanja i zahtijeva za prijevremeno puštanje na slobodu, Mehanizam mogao Krstića da uslovi time „da podijeli informacije koje bi dodatno inkriminsale oficire kojima je komandovao“.

„Među njima su nekadašnji načelnik štaba Drinskog korpusa Svetozar Andrić i obavještajac tog korpusa Svetozar Kosorić, koji su u Srbiji i nisu procesuirani, iako je protiv Andrića u Srbiji podnijeta krivična prijava, a protiv Kosorića podignuta optužnica u BiH“, podseća Milosavljević.

Za Almasu Salihović „najveća vrijednost priznanja bila bi ako bi pomoglo „razbijanju poricanja genocida u Srebrenici“.

„Dakle, najveća vrijednost priznanja bi bila ako bi pomoglo razbijanju poricanja genocida i ako bi otvorilo put za iskreni dijalog“, zaključuje za DW Almasa Salihović iz Memorijalnog centra Srebrenica.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu