Završio sam svoje književne obaveze u Podgorici koja početkom oktobra nije ličila na sebe – dva dana kiše i vjetra koji ljudima svira na kostima. Ali treći dan – kada se valjalo spremati nazad za Beograd – nad Podgoricom je granulo sunce. I već se moglo zasjesti u bašte kafića u centru.

Prethodno sam posjetio veliki šator na Trgu nezavisnosti na kojem su regionalni izdavači pokazivali šta znaju i umiju. Na štandu izdavača Lom primjećujem knjigu jednog od najpoznatijih književnih imena današnjice – čovjeka koji životom i književnošću povezuje Bosnu, Srbiju, Hrvatsku i Crnu Goru.

Goran Samardžić čiji je otac bio Nikšićanin, a majka iz Priboja, rođen je u Sarajevu, a odrastao u Beogradu. Za skoro svaku knjigu koju je objavio u posljednje tri i po decenije dobijao je po neku književnu nagradu.

Na početku bijahu „Lutke"

Goran i ja smo generacijska sabraća sa sarajevske književne scene. Prvu knjigu sam objavio 1988. u Svjetlosti, a u istoj ediciji Nade Goran je objavio pjesničku knjigu „Lutke" 1990. Knjiga je bila napisana ekavicom, Goran je tako i govorio. Zabavljao nas je vračarskim anegdotama u književnim krčmama predratnog Sarajeva – od Korza do Zvona.

Njegova poezija je plijenila svojevrsnom vedrinom i finom bezazlenošću koju postdizdarevska Bosna skoro da nije poznavala.

Fotografija pjesnika za korice, koja je bila obavezna u izdanjima Svjetlosti, već te 1990. bila je bajata. Vjerovatno iz nekog vračarskog vremena, prije dolaska za Sarajevo. To zaključujem po obilju kose na pesnikovoj glavi. Već u vrijeme svoje debitantske pjesničke knjige dvadesetdevetogodišnjem pjesniku kosa je bila prorijeđena. Njegova majka Bela se čudom čudila, jer je otac Đorđe bio muškarac po njenom ukusu – imao je ovcu na glavi. Sve mi je to Goran pričao u jednom od naših bezbrojnih sarajevskih razgovora. „Lutke" su tada bile zrelo minimalističko djelo. Svedenim jezikom proizvedene su svježe, čak bizarne slike. Pročitano se ukrštalo sa proživljenim – stranicama su paradirali Silvija Plat, Oskar Vajld, Ernst Hemingvej, Tolstoj,  od istorijskih ličnosti Kaligula i Gavrilo Princip. Majka, otac, deda i baba su takođe na okupu, nježno-crnohumorno ovjekovečeni. Tu su i djevojke, najpostojanija pjesnikova opsesija.

Rat je usporio književnu putanju ovog čovjeka, ali ga je napunio prizorima koji su po imperativu mentalne higijene morali da izađu iz njega. Priče je počeo pisati i prije rata, ali u nekoliko posljeratnih zbirki stekao je regionalni glas majstora kraćih proznih tekstova. Pisao ih je istim šarmantno-luckastim jezikom kao i pjesme. Sve ovo je krunisano romanom Šumski duh, koji već ima kultni status. Romanopisac je po drugi put postao prošle godine kada je za „Grobar pasa" dobio jednu od najznačajnijih regionalnih nagrada, koju dodjeljuje zagrebački V.B.Z.

Od Grobara pasa do Loma

I taj roman sam čitao u rukopisu. Brak viđen u retrovizoru, na njegovom mučnom kraju. „Ipak, čini se da je intenzitet ljubavne storije ovdje samo kako bi se ispisala zaljubljenička posveta jazavičaru s očima sveca, a on uz mnoge svoje anđeoske osobine i agende daje sve od sebe da spasi taj brak i ljude koje voli", napisala je Vanja Kulaš. Ona je Samardžićev pripovjedački glas, proizvod „hiperaktivnog, razbarušenog uma", označila kao „drčan i iznemogao, opor, a opet i iznimno nježan".  Naposljetku je urednica zagrebačke izdavačke kuće i književna kritičarka Vanja Kulaš ovako preporučila roman: „Na stranu tema i struktura, ovu knjigu magnetičnom čini dobar stil, proza krcata poezijom i šašavi humor, uvijek i isključivo na vlastiti račun, a što još od Šumskog duha odlikuje Samardžićev autorski rukopis. Romaneskni debi ovog prozaika, pjesnika, izdavača poodavno je ušao u mit, a s Grobarom pasa, taman dvije decenije poslije, dobija punokrvnog nasljednika".

Sve mi ovo prolazi kroz glavu dok u Podgorici uz šoljicu „dojča" otvaram Goranovu pjesničku knjigu koju je izdavač, marketinški lukavo, u podnaslovu nazvao „roman u osamsto strofa".

Čitam knjigu stranicu po stranicu, gustiram je kao da nisam mjesecima razgovarao sa pjesnikom o vrelim stihovima koji su elektronski stizali iz Sarajeva na Banovo Brdo ili u Leskovac, zavisi gdje sam boravio. Prekidam čitanje da bih pošao na podgorički aerodrom. Zbog Parade ponosa vožnja taksijem traje nešto duže. Avion kasni pa na gejtu završavam čitanje. Prema meni ovo je najbolja poezija koju je Goran Samardžić potpisao.

Knjiga može da se nazove i „Teški ljubavno-životni mamurluk u 84 pjevanja". Jer Goran je odavno, još od puberteta, shvatio da je ljubav „najbolja besplatna droga na svijetu". A on je cijeli život zavisnik.

Kako to zvuči u knjizi „Lom"?

„Moli se bolesnički sprat na pravoslavnom, katoličkom i muslimanskom jeziku. I na hebrejskom. Da je svijet bolnica niko ne bi ratovao. Samo bi se hrabrili".

Na drugom mjestu čitam: „Lijepo je majkovati…" Bolesnici prizivaju majku, a Samardžić pronalazi lijepu riječ za to prizivanje. Pritom pjesnika ne napušta humor: „Očajavanje je moj posao. Kud se za očajavanje ne prima plata". Sa štakama, u kafani, među gubitnicima koji puše i piju pjesničko ja ovako vidi sebe:  „Trenutno sam lik iz jednog ruskog romana što duboko ćuti i gadi se sebe". A pred ogledalom privremeni invalid kaže: „Zdravo je to. Zabuljiti se u svoje žive ostatke".

Pjesnik u srcu nosi nekoliko zemalja, a jedna, neimenovana, mogla bi biti i Srbija:„Krijem da volim jednu zemlju u kojoj često gostujem. Bio domaćin a sad gost. Dijete, mladić pa starac. Ta zemlja je prasica među prascima, svinja među svinjčadima".

Na kraju knjige pjesnik kaže: „Nije svako dostojan nosač tuge. Pa ni ja. Jedva čekam da prođe ova moja sadašnjost".

Mogao bih mnogo toga da kažem o ovoj pesničkoj knjizi kojoj predviđam kultni status kod književnih sladokusaca. Ali sam dovoljno mudar da odmah zatražim baš od Gorana Samardžića da se izjasni o svom „Lomu". Slijedi autopoetički zapis koji je stigao iz Sarajeva u Keln – opet sam promijenio mjesto boravka. I ovaj tekst ima svoju nomadsku sudbinu. Počeo je čitanjem „Loma" u Podgorici, prve rečenice su nastale u Beogradu, a zapis završavam u Kelnu. Sada mu se pridružuje tekst koji sam donekle iznudio od pjesnika početkom oktobra ljeta gospodnjeg 2025.

„Stanje totalne razumljivosti"

„Od prve zbirke pjesama Lutke štampane 1990. do  ove, preko Otkazano  zbog kiše, Zuba u drvetu i Bele, autor  permutuje  lirsko Ja u epsko i dovodi se u stanje totalne razumljivosti.

 Metafora je na minimumu a jezički ekvilibrizam sveden u skromne mjere. Između napisanog i publike brisan je prostor. Pjesme nemaju pojedinačne naslove i krune već redne brojke, svedene pod samo jednu riječ - Lom. Zato se izdavač odvažio da u podnaslovu knjigu stigmatizuje kao roman u osamsto strofa. Možda knjiga  nije baš roman koliko  poema sa karakteristikama proze  u stihu. Stožerna  tema je dom preko noći ispražnjen od  smisla i sadržaja. Glatko, kao po šinama i đavoljem voznom redu napušta ga kompozicija od žene, djece i dva psa. Na sve to pod uticajem sredstava za umirenje i umrtvljenje glavni nosač tuge i žalosti pada još s motora lomeći kosti. Invalidnost se s duše prenosi i na tijelo. Završava okovan u  gips i delirijum pisanja.  Špikuje ga  humorom i auto-ironijom. Destrukcijom. Ima sluh za globalne i lokalne tragedije al' ga njegova, o gle čuda, najviše peče. Život je kavez iz kojeg se gleda i biva gledan. Najčešće svojim očima. Nebo poklopac, ne plava prevlaka s pticom u vidiku. Bolnica materica; bolničarke stroge, strukirane dadilje efikasne ko ose. Piscu se nipošto ne ide kući. On bi da ga zaposle ko bolesnika. Ne daju mu se drugom i bolesnijem krevet i zauzet ćošak.  Klozet je u bolnici pušionica i suzionica, manje mjesto za izlučivanje otpada. Štake već sastavni dio anatomije i bića. Srećom za pisca koji je sam svoj junak  po deseti put, ako mu računamo publikovane knjige, upomoć mu dolazi  Žena, nudeći dušu i tijelo za flaster. To naravski rezultuje drugim i opuštenijim dijelom poeme koji nas liječi od prvog. Tuga je prsla po precizno iscrtanom šavu pod kojim se nazire iscjeljenje. Dosta kukanja i kmeke. Na stradi života neko uz bankinu kleca i  putuje, samo sporo. I jahanje motora je u izgledu. Sreća, ne baš sreća već onako nešto, proviruje na vidiku. Pretplata na tugu je istekla i nema se kud. Nudi se šta je ostalo a ne čega je davno bilo previše.  Da se odlične knjige baziraju na  nesreći i njenim derivatima  potvrđuje i ova knjiga".   

Protiv naslova

Da sam u žiriju za neku književnu nagradu, preporučio bih kolegama „Lom". To je knjiga koja se piše jednom u životu. I to mimo piščeve volje. Takve su najznačajnije. Da sam kojim slučajem bio urednik posljednjeg romana kao i ove poetske knjige – ta dva djela zapravo čine tematsku cjelinu – iskoristio bih svoje diskreciono pravo pa bih roman nazvao „Kučkar", a stihove bih stavio pod krovni naslov „Pjesme na štakama". Ovo pišem kako bih kaparisao naslove za buduće izdavače – pjesme će jednom iz Beograda doći do Sarajeva, gdje su nastajale. Možda prije do Zagreba. A proza će pretočena iz ijekavice u ekavicu, kao rakija iz flaše u flašu, valjda osvanuti i u Beogradu.