Još od početka ove godine prizori neprestanog pristizanja izbjeglica na italijanski otok Lampedusa, u Calais, turski Bodrum, istočne grčke otoke, španjolske enklave Ceuta i Melilla u Maroku... naprosto opsjedaju informativne TV kanale i medije uopće. Ti prizori oslikavaju masovne pokušaje očajnih ljudi da se dokopaju bogatih europskih zemalja. Povjerenik EU za migracije nedavno je izjavio da se radi o najgoroj izbjegličkoj krizi još od kraja 2. svjetskog rata. Da li je to stvarno tako?

Možda za Zapadnu Europu to stvarno tako izgleda, ali nije tako. Važno je razumjeti zašto, jer - još će ih doći.

Migracije su dio besprekidnog putovanja ljudi još od vremena kada su praljudi počeli napuštati Tektonski rov u Africi. Historija čovječanstva je toliko bogata i toliko kompleksna da nam je teško utvrditi i same ljudske korijene, osim historijskih i filozofskih procjena o tome. Očito nam je lakše da se pozivamo na noviju historiju, onu koja je kroz razne događaje i društvene interakcije oblikovala naše identitete. Ljudska bića selektivno čitaju historiju. Jedni će možda prihvatiti kompenzaciju za počinjenu nepravdu, a drugima to neće odgovarati. Izvinjenja će jedne zadovoljiti, a druge ne. U stvari, sve je to oponašanje ponašanja pojedinaca na široj, društvenoj razini.

Većina Italijana niti ne zna da su baš Italijani stvorili države poput Argentine ili Urugvaja. Britanci vjerovatno više ne razmišljaju o tome kako su nastali Australija ili Novi Zeland, ili pak Španjolci i Portugalci većinu Južne Amerike ne dovode u vezu sa svojim velikim migracijama na ta područja. Kada govorimo o Indokini, Kinezi možda tek ovlaš znaju zašto ta regija dijelom nosi i njihovo ime. Za Amerikance je neukusno i spominjati da je dio njihove države otkupljen od Meksikanaca. Nabrajanje sličnih primjera može ići u nedogled.

Ipak, jedan kontinent u novijoj historiji nikada nije bio dovođen u vezu sa migracijama s ciljem koloniziranja ili profitiranja od bogatsva drugih regija - Afrika. Ako ne po tome, Afrika je poznata po patnjama, robovanju, pljačkanju njenih prirodnih bogatstava i nepravičnom međunarodnom odnosu prema njoj.

Afrika se više od svih borila da se oslobodi siromaštva i tek je početkom ovog stoljeća počela bilježiti ekonomski rast ponekad veći i od prosjeka zemalja u razvoju, pa čak i nekih svjetskih prosjeka. Ipak, priča o tom kontinentu ostaje stereotipna, gotovo fiksirana na migracije i negativne konotacije o razvitku Afrike. Stoga je neophodno shvatiti zašto Afrika danas ima više migranata nego ikada prije.

Afričke zemlje primaju mnogo više migranata nego što ih odlazi sa tog kontinenta. Zapravo, jako puno Afrikanaca u potrazi za boljim mogućnostima iz svoje zemlje najčešće odlazi u neku drugu afričku zemlju. Manje od dva miliona Afrikanaca godišnje bolji život odluči potražiti na drugom kontinentu, što je znatno manji broj u odnosu na broj migranata uopće, pogotovo u Europi. Od četvrtine miliona ljudi, koji su okušali sreću upuštajući se na opasnu Sredozemnu rutu ove godine, većina su Sirijci, a u istu avanturu upustili su se i Afganistanci, Jemenci, Pakistanci i drugi ne-Afrikanci.

Faktor privlačnosti Europe mora biti promatran kroz prizmu razvitka na mnogim poljima, od informaciono-komunikacijskih sistema (6 milijardi mobitela na svijetu), poštivanja ljudskih prava i univerzalnih moralnih vrijednosti, pa sve do nepravične raspodjele prihoda i raznih drugih nejednakosti širom svijeta. Terorizam i vjerski ekstremizam također imaju veliki utjecaj, no Europa se bori protiv toga.

Ratovi, kao što je onaj u Libiji i okolnim pustinjama, oko Velikih jezera i njihovoj okolini, kao i dugogodišnji sukob u Somaliji, naprosto "proizvode" tražitelje političkog azila i izbjeglice. Okrutni afrički režimi također doprinose povećanju broja tražitelja azila i izbjeglica. Stidljivost koju pokazuju lideri afričkih zemalja kada se spomenu migracije, koje se odnose i na same Afrikance, je uznemirujuća. Ipak, ni to ne daje punu sliku.

U svakom momentu historije ekonomski rast je generirao migrante sa iste lokacije. Upravo se sada Kinezima i Indijcima dešava ono što se dešavalo u Africi. Ekonomski rast daje nadu za novi život, no njegova raspodjela u ranim fazama ponovnog uzlaza neke zemlje ne izgleda dobro. Naprotiv, nejednaka je i nepredvidiva. Oni koji vide da njihovi susjedi imaju sredstva i nade koje oni sami nemaju, često se odluče otići. Bilo bi apsurdno predložiti bombardiranje brodova koji su puni ljudi u potrazi za boljom srećom plovili prema Južnoj Americi nakon dva svjetska rata. Ti ljudi su tražili bolje živote. Ipak, njihove zemlje su bilježile rast kao nikada do tada, zahvaljujući, između ostalog, Maršalovom planu.

Afrikanci koji umiru u pustinji ili na moru su odlučni. Ne žele prihvatiti svoju sudbinu i spremni su zbog toga riskirati svoje živote. Najmlađa populacija na svijetu vidi razvijene europske države kao najbliži svjetionik nade. Za njih je to kuća ljudskih prava u kojoj će razumjeti njihovo stanje i dati im posao.

Afrička mladež će još odrastati kada ostatak svijeta počne stariti. Neprihvaćanje činjenice da je trenutačno bogatstvo u državama čija populacija stari neodrživo, često vodi do najbizarnijih prijedloga ekonomske politike. Prihvatajući demografski izazov, svakako bi trebalo temeljito preispitati socijalne i političke izbore u cilju osiguranja stabilne ekonomije. Svjedoci smo ograničenosti transfera vrijednosti od proizvodnje i rada do znanja i financijske kontrole, a također vidimo i limite vodećih ekonomskih modela.

Demografska ravnoteža je još uvijek neophodna, usprkos tehnološkom napretku i proizvodnim postignućima. Roboti ili intelektualna svojina ne mogu "puniti" penzione fondove ili fondove socijalnog osiguranja, za to su potrebni ljudi, radnici, produktivni radnici. Upravo zato će Europa morati postati svjesna svoje potrebe za migrantima, kao što je već više puta natuknula EU komisija.

Više od 2.000 mrtvih u Sredozemnom moru tragičan je poziv na buđenje. Od sada pa do 2050. godine, afrička populacija će se udvostručiti. Ukoliko se u Africi nastavi trenutni demografski rast, ili se čak i poveća, realno je očekivati da će se nove mase mladih Afrikanaca uskoro sve češće odlučivati bolje prilike potražiti u Europi koja stari.

Nevjerovatna je i zapanjujuća hrabrost tih mladih "istraživača" Europe, koji na putu do Starog kontinenta prelaze nepoznata mora i krajolike uz pomoć oskudne opreme za navigaciju i preživljavanje. To je uistinu izuzetna demonstracija ljudske odlučnosti. Istu takvu hrabrost pokazuju nam današnji migranti koji se okreću ka Europi. Znači li to da dolazi vrijeme da Europa plati svoje dugove?