Mnogima će u ostati u sjećanju odlučno lice starog, sijedog muškarca u svjetlosti plamena svijeće, umotanog u crno-bijelu kefiju. Yasser Arafat je ponovo postao heroj palestinskog i arapskog svijeta u vrijeme kada je pod prijetnjom izraelskih tenkova i snajpera vladao samo malim prostorima svog sjedišta u Ramalahu. Opet je bio Abu Amar, borac za oslobađanje Palestinaca. Imao je ulogu koja mu je bolje pristajala od uloge predsjednika autonomne uprave. Mirovni sporazum iz Osla je bio pred raspadom i Arafat je bio užasnut time šta svijet sve dopušta:

"Moram pitati cijeli svijet, predsjednika Busha i Ujedinjene nacije: Da li je prihvatljivo da ja više ne smijem izaći pred vrata? Da li je to prihvatljivo?"

To će imati posljedice za mirovni proces koji je čovjeka rođenog 1929 u Kairu, trebao dovesti do ostvarenja sna. Arafat je želio u istoriju ući kao predsjednik nezavisne države Palestine:

"Država Palestina će postojati. Niko sunce ne može prekriti dlanom."

Čovjek koji je posljednjih godina često bio bolestan i iscrpljen, morao je pretrpjeti mnogobrojne poraze, za koje ni on sam nije bio potpuno nevin.

Nakon što je on 1969-e preuzeo vodstvo nad Palestinskim oslobodilačkim pokretom, pokret su skoro svi u svijetu zbog mnogobrojnih atentata i otimanja aviona smatrali terorističkom organizacijom. Arafat je 1970-e godine protjeran iz Jordana, a 1983-e iz Libana.

Tek uspješni tajni pregovori iz Osla od 1993-e godine su mu bar privremeno donijeli međunarodno priznanje i Nobelovu nagradu za mir. Nakon toga slijedi trijumfalni povratak u Gazu i 1996-e godine izbor za predsjednika autonomne uprave. Korupcija je bila sveprisutna u organima uprave, a Palestincima je iz godine u godinu bivalo teže i to ne samo zbog izraelske politike izolacije.

Nakon ubistva tadašnjeg izraelskog premijera Jitzhaka Rabina 1995-e godine, zaustavljen je mirovni proces. Arafat je izgledao sve sumnjičaviji. Strastveno je apelovao i zatražio od Izraelaca da okončaju dugogodišnje neprijateljstvo:

"Dajte da stvarnom saradnjom ostvarimo mir. Dajte da svojoj djeci obećamo zlatne dane, dajte da palestinski i izraelski roditelji budu sigurni da će im djeca čitava doći kući. Dajte ljudima da vode normalan život u kojem mogu uživati u slobodi i sigurnosti. Život koji bi svima nama omogućio da ubiremo plodove razvoja i bogatstva naše Svete Zemlje."

U julu 2000-e u Camp Davidu je postalo jasno da su pozicije Izraelaca i Palestinaca još uvijek daleko jedna od druge. Prvi put Arafat nije popostio američko-izraelskom pritisku. Uslijedila je druga Intifada koja je izrasla u pravi rat između Izraelaca i Palestinaca. Abu Amar je djelimično gubio kontrolu, militantni Palestinci su uzimali zamah, a ogromna izraelska vojna ofanziva je procesu u Uslu zadala posljednji udarac.

Arafat, koji je iza sebe ostavio suprugu i kćerku će u istoriju ući kao čovjek koji je uspio ubijediti svijet da Palestinci imaju pravo na sopstvenu nezavisnu državu. Kada god da se to pravo ostvari.