„Ukoliko bi pacijent ušao u njegovu zubarsku ordinaciju i rekao ‘Dobar dan', moj otac bi mu odgovorio na srpskom jeziku. Ukoliko bi ušao neko i rekao ‘Jó napot', otac bi mu odgovorio na mađarskom, a ako bi sljedeći pacijent rekao ‘Guten Tag', otac bi mu odgovorio na njemačkom. To se tada podrazumijevalo, svi smo govorili tri jezika”, sjeća se svoga djetinjstva u Novom Sadu prije Drugog svjetskog rata Ria Šnajder, glavna protagonistkinja dokumentarnog filma „Igra sudbine".

Ovaj film je priča o životima dviju porodica, koje su ujedno nekadašnji i sadašnji stanovnici grada Novog Sada. Jedni su napustili grad odmah poslije Drugog svjetskog rata i prošli kroz pakao da bi stigli do Njemačke. Drugi su ostali, ali su zbog etničke pripadnosti preživjeli veoma teška vremena.

Ria Šnajder: Novosađanka iz Minhena

Ria Šnajder živi decenijama u Minehnu. Rođena je 1935. u nekadašnjem Parabuću, današnjem Ratkovu. Kada je imala tri godine porodica se preselila u Novi Sad, a 1944. kada joj je bilo 12, godina, morala da ode - tako da nikada nije živjela u Socijalističkoj Jugoslaviji.

U filmu, ona šeta kroz Novi Sad i pripovijeda o tome kako je taj grad izgledao nekada, šta se sve promijenilo. Pred gledaocima se smjenjuju fotografije i video zapisi današnjeg Novog Sada i onog od ranije.

Ria Šnajder se sjeća da je u školi prvo pevala himnu Kraljevinu Jugoslavije, a potom, od 1941. i ulaska mađarske okupatorske vojske u Bačku, mađarsku himnu. Umjesto slike Kralja Petra, odjednom je visila slika Mikloša Hortija. 

Sjeća se da su oni kao Nijemci tokom rata bili privilegovani, kao i Mađari. Nestali su komšijski odnosi. Sjeća se i kako su mladi Mađari i Nijemci odjednom, preko noći, s početkom okupacije postali ostrašćeni.

Sjeća se i zločinačke Novosadske racije 1942. godine i kako zbog stalne pucnjave nisu smjeli na ulicu. Toga dana, okupatori su pobili i pod led Dunava bacili oko 1.300 Jevreja, Srba, Roma i ostalih građana Novog Sada.

Pitanje identieta i opstanka

Autorka filma Eva Hibš, koja je i sama Podunavska Švabica iz Novog Sada, ovaj je film posvetila sudbini tog naroda. Film prikazuje neraskidive spone koje ih, uprkos preprekama, vezuju za rodni grad Novi Sad, i kako se pored jezičkih, kulturnih i religijskih razlika - u miru i međusobnom uvažavanju - može živjeti sa komšijama.

Filmom se postavlja pitanje - da li etnička zajednica Podunavskih Švaba, čiji su preci prije 350 godina krenuli u nepoznate panonske krajeve i tu pronašli domovinu, još uvijek ima budućnost ili je osuđena na asimilaciju i nestanak.

Podunavske Švabe - odakle su došli

Podunavske Švabe porijeklo vode najviše iz sadašnje jugozapadne Njemačke, ali i Austrije, Češke, Francuske, a u opustošenu Panonsku niziju i današnju Vojvodinu su kolonizovani nakon pobjede Habsburške Monarhije nad Turcima, tokom 17. i početkom 18. vijeka.

Primarni motivi habzburških vlasti za naseljavanje bili su ekonomski, nacionalni, vjerski i vojni, a najpoželjnijim kolonistima smatrani su Nijemci, i to prije svega katolici - zbog lojalnosti bečkom dvoru. Kolonistima su nuđene brojne povlastice, poput povoljne cijene zemljišta, prava naslijeđa na imovinu i oslobađanja od poreza.

Na jednostavnim drvenim brodovima, „ulmskim kutijama", u Vojvodini poznatijim kao „šajke", krenuli su na put od Ulma, Regensburga i manjih sabirnih mjesta, niz Dunav.

U Panonskoj niziji su ih sačekali faraonski radovi na isušivanju močvara, borba protiv malarije, protiv epidemija kuge i kolere, turski upadi. Prema različitim istorijskim izvorima, umrla je čak trećina kolonista. Iz tih vremena je ostala izreka „Prvome smrt, drugome bijeda, trećem hjleb."

Među novim stanovnicma sa Zapada je bilo najviše zanatlija i seljaka. U današnju Vojvodinu su donijeli nova znanja u poljoprivredi, poput rada u vinogradima i uzgajanja duvana, savremeniji plug za obradu zemljišta, kao i nova znanja iz onoga što danas zovemo urbano planiranje, zbog čega su sela u Panonskoj niziji „ušorena" (sa pravilno raspoređenim ulicama koje se ukrštaju pod pravim uglom), u obliku kvadrata ili pravougaonika - sa crkvom u centru sela.

Prema podacima na zvaničnom sajtu Podunavskih Švaba, na popisu iz 1931. u nekadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji među Nijemcima je bilo daleko najviše katolika, njih 385 000, ali je bilo i nešto kasnije kolonizavanih 100 000 luterana i protestanata, kao i 64.000 pripadnika drugih religija.

Mozaik Novog Sada: rat i mir

Na tribini u Kulturnoj stanici Svilara nakon projekcije dokumentarnog filma, Iistoričarka Agneš Ozer iz Muzeja grada Novog Sada rekla je da istoriju Novog Sada treba zamisliti kao jedan mozaik, a istorija Nijemaca u Novom Sadu je jedna od temeljnih kocki u tom mozaiku. 

„Nijemci su prisutni u Novom Sadu od samog nastanka grada. Slika i mozaik Novog Sada neće biti cjelovita bez Mađara, Nijemaca, Srba, Jevreja, Jermena”, kazala je Agneš Ozer i kao ilustraciju navela da je u periodu između dva svjetska rata u Novom Sadu izlazilo 16 novina i časopisa na njemačkom jeziku.

A onda je aprila 1941. nacistička Njemačka sa svojim saveznicima napala, okupirala i raskomadala Jugoslaviju. Tokom četiri godine rata život je izgubilo najmanje milion ljudi, zemlja je razrušena, opljačkana.

Ne samo da su domaći Nijemci za vrijeme rata imali povlašćeni status, nego je među Podunavskim Švabama bilo mnogo desetina hiljada onih koji su okupatoru pripremali teren i od samog početka vršili masakre i druge zločine nad civilima. Po zlu i svireposti je ostala u sjećanju dobrovoljačka divizija domaćih Nijemaca, Princ Eugen.

„Drugi svjetski rat je izazvao veliku mržnju prema Nijemcima u cijeloj Evropi, a naročito u srednjoj i istočnoj, to je bilo opšterasprostranjeno osjećanje”, rekao je na tribini storičar Zoran Janjetović.

Govoreći o stradanju Nijemaca na području Jugoslavije nakon oslobođenja zemlje od okupatora i fašizma, on je rekao je da su im de fakto bila oduzeta sva građanska i ljudska prava, da su završavali u mnogobrojnim radnim logorima, u kojima je veliki broj umro, od gladi i iscrpljenosti, među njima najviše žena, djece i staraca. Najveći logori su bili Gakovo, Knićanin, Kruševlje, Bački Jarak. Zatvoreni su 1948. godine, ali su zatočenici do 1950. godine tamo ostali na prinudnom radu.

A Ria Šnajder, ova veoma vitalna žena kaže: „Želim da dam svoj doprinos da se ponovo zbližimo i da zajedno obradimo prošlost koja je bila problematična. Novi Sad je moj rodni grad. Drago mi je da vidim da će upravo moj rodni grad iduće godine biti Evropska prijestonica kulture” i dodaje da je suprotno očekivanjima, njena nostalgija s godinam sve veća. „I danas kada me pitaju odakle sam, ja kažem – iz Novog Sada”.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu