Od dobrih momaka očekujemo u svakodnevici da upute izvinjenje kada nekome slučajno stanu na nogu. Ili namjerno bombarduju neku zemlju. Bajden se nije izvinio, već izjavio saučešće porodicama žrtava. Teško da ljudi u Varvarinu mogu prihvatiti taj gest dobre volje. Jer dolazi prekasno. I jer slute da nije dovoljan, pošto ne sadrži stvarnu empatiju, već je dio formule za izražavanje trenutnih političkih očekivanja Beograda i Vašingtona. Riječ je o odnosima država, a ne o stvarnom ljudskom saučešću.

Dakle, Bajdenova izjava ne podrazumijeva ni izvinjenje, ni kajanje. Obama se nije pokajao zbog Hirošime, zašto bi Bajden zbog Varvarina? Političari upotrebljavaju moralne skrupule kao što muzičar bira dirke na klavijaturi. Poneko, doduše, promaši intonaciju, ali povjeruje li čovjek da je političaru žao kada kaže da mu je žao – on je neizlječivo politički naivan. U ovom slučaju, radi se o sitnom političkom ustupku Vučiću koji najavljuje krupnije Vučićeve ustupke. Vašington očekuje od Beograda, na primjer, otopljavanje odnosa sa Prištinom sve do cijene priznavanja nezavisnosti i istovremeno hlađenje odnosa sa Moskvom.

To je svakako racionalno jezgro Bajdenove izjave saučešća koja u srpskoj tradiciji ima smisla u prvih 40 dana, a poslije 17 godina postaje kuriozitet, a ne politički događaj. Stoga nije čudno što, prema prvim anketama, skoro 90 odsto građana smatra da Bajdenova izjava neće ništa promijeniti u srpsko-američkim odnosima, ili će ih čak pogoršati.

Međutim, postoji vrsta pseudoreligioznog očekivanja dobrih ljudi po kojem je izraz žaljenja prvi korak ka istinskom pomirenju. Uvod u istinsko pokajanje, priznanje krivice i u iskreno izvinjenje. Koje će na kraju dovesti do katarze počinioca i žrtve, pa će se u toj hrišćansko-holivudskoj verziji oni zagrljeni nasmiješiti u kameru, dok svi mi u publici krišom brišemo suzu što se izdajnički otima.

Ta vrsta duhovnog stava, ukoliko je iskrena, ima svoje militantno jezgro. Političari koji se kaju nad grobovima žrtava za čije proizvođenje i sami jesu dijelom odgovorni, nisu tako rijetka pojava. Svima je, kada se spomene političko pokajanje, pred očima Vili Brant koji je kleknuo u Varšavi. Pritom zaboravljaju da Brant nikada lično nije bio odgovoran ni za jednu poljsku ili jevrejsku žrtvu, jer je bio protivnik Hitlerove politike i emigrant. On je na sebe preuzeo tuđu krivicu. Uvijek se iskreno stide pogrešni, uvijek se kaju najbolji – oni na čijim rukama nema krvi.

Ipak, priznajem da je bolje Vučićevo žaljenje zbog srebreničkih žrtava u ovoj deceniji, nego njegovo pozivanje na obračun sa „neprijateljima srpstva“ iz devedesetih. Bolje je kada hrvatski predsjednik posjeti Jasenovac i izrazi žaljenje zbog žrtava, nego kada – kao devedesetih – svjesno svede broj žrtava na karikaturalnu numeričku vrijednost.

Napokon, nije po sebi loše ni to što je Bajden izrekao.

Moj problem sa Bajdenom počinje u interpretaciji koju je izazvao. Iz zapadne perspektive mali korak Bajdena prijeti da se pretvori u priželjkivani veliki korak za čovječanstvo. Iz perspektive mnogih ljudi u Srbiji, što pokazuju i prve reakcije u društvenim mrežama, neće se promijeniti skoro ništa u ambivalentnim srpsko-američkim odnosima, pa i ako se promijeni, onda to neće biti u pozitivnom smijeru.

Sa stanovišta Amerikanaca Bajden je pružio ruku, a srpska strana ne vjeruje u to što mu piše na dlanu.

I najduže putovanje počinje prvim korakom, kaže kineska poslovica. Druga, neizrečena polovina poslovice kaže da će ovaj prvi korak učinjen na osnovu aktuelne političke logike značiti i poprilično beznačajno putovanje.