Ako se nešto u Hrvatskoj može nazvati općedruštvenim konsenzusom, onda je to uvjerenje da službenu pravdu dijeli aktualna stranačko-politička konstelacija te nomenklatura, da sad ne govorimo o posrednim utjecajima privatnog kapitala ili nepotizma, a ne pravosudna vlast koja se vodi zakonima i formalnom nezavisnošću. Ipak, razlikuju se tumačenja o raspodjeli odgovornosti pojedinih strana u tome procesu. Najnoviji povod za odmjeravanje snaga na spomenutoj relaciji dogodio se na suđenju bivšem premijeru Ivi Sanaderu, gdje se sudac zagrebačkog Županijskog suda Ivan Turudić zatekao u nesvakidašnjoj raspravi s bivšim predsjednikom Hrvatskog sabora Lukom Bebićem u svojstvu svjedoka, no potom - kroz medije - i s novim saborskim predsjednikom Borisom Špremom. Za ovu priču, međutim, ključna je naknadna Turudićeva izjava, kojom on brani pravosuđe od nedopustivog političkog upliva: "Predsjednik sabora zadire u neovisnost pravosuđa, što je još jedan u nizu takvih postupaka koji dolaze iz različitih dijelova političke scene, tjedno ili čak dnevno".

Prilagodba državnog odvjetnika

Odgovarajući na naše pitanje o stanju neovisnosti hrvatskog pravosuđa, veoma znakovito mišljenje izrekao je Nenad Zakošek sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, koji je također glavni urednik Blickpunkt Kroatiena, publikacije Friedrich Ebert Stiftunga u Zagrebu. "Kod nas je upravo suprotno od onog kako bi moralo biti", kaže Zakošek za Deutsche Welle, "jer smo svjedoci brojnih izravnih, a neprimjerenih miješanja izvršne i zakonodavne vlasti u poslovanje sudstva. Drukčije jednostavno nije moguće objasniti izvjesnu neaktivnost državnog odvjetništva ili pojedine presude". Državno odvjetništvo, preciznije glavni tužitelj Mladen Bajić, zasebna je tema o kojoj se već godinama razglaba. Ključni prigovor Bajiću glasi da je većinu svoje aktivnosti prilagođavao baš dnevnopolitičkim okolnostima, da bi mu stranačka elita zatim pouzdano uzvraćala reizborom. Ta se aktivnost kroz posljednjih godinu i pol dana naziva antikorupcijskom borbom, mada sve više upada u oko drastičan nesrazmjer između podignutih ili barem najavljenih tužbi, i presuda realiziranih u skladu s najavama državnog odvjetništva.

Pravosuđu nedostaje hrabrosti

Zakošek podsjeća da je poanta diobe vlasti u teoriji i praksi, ta da funkcioniranje i nadležnost svake grane bude maksimalno autonomno, ali da postoje uzajamni kontrolni mehanizmi i mogućnost institucionalnog modeliranja. Pored zamjerki političarima zbog uplitanja u stvari pravosuđa, s druge strane, nemala se odgovornost tiče potonjih, kojima po njemu nedostaje i hrabrosti i etike i stručne selekcije. S tih je pozicija, otprilike, nastupio i nezavisni saborski zastupnik Josip Kregar, inače profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu. "Nema više nikakvog razloga da se suci obaziru na trenutne političke odnose. Mogu se slobodno posvetiti svom poslu, jer je u novije doba u cijelom nizu zakona izuzetno osnažena nezavisna pozicija sudstva u Hrvatskoj", rekao je Kregar za Deutsche Welle, koji čak nalazi da se političari danas – otišavši u drugu krajnost - previše ustručavaju npr. komentirati neka suđenja u postupku: "Podjela vlasti ne znači da se pojedina vlast nalazi u zrakopraznom prostoru, kao da ostale ne postoje. Naprotiv, one moraju surađivati i korigirati se međusobno, a sve u javnom interesu".

Jačanje nezavisnosti sudstva Kregar uočava i u činjenici da ono danas, uostalom, sudi političarima, a ne obrnuto. Iskazi naših sugovornika tako se mogu sažeti na stajalište da bi samo sudstvo trebalo poraditi na afirmiranju svoje samostalnosti i autoritativnosti u odnosu na političare, dok bi se političari morali kloniti nejavnih i nezakonitih utjecaja na pravosuđe, kao i institucionalne zloupotrebe mehanizma izabiranja pravosudnih aktera, te njihova nadzora.

Političari iznad zakona

Praksa, nažalost, pokazuje da ćemo na značajniji pozitivni pomak u važećim odnosima zacijelo pričekati još neko vrijeme. Krivnja je očito na objema stranama, zaokupljenima raznim partikularnim interesima, u kontekstu sistemski relativno nerazvijene demokracije. Kao živopisan primjer toga mnogostranog kompleksa može nam, umjesto zaključka, dobro doći nedavni slučaj suđenja saborskom zastupniku HDSSB-a Ivanu Drmiću, zbog pokušaja podmićivanja suca Vrhovnog suda RH. On je tako bio uznastojao, dakle, postići povoljniju drugostupanjsku presudu za svog stranačkog šefa Branimira Glavaša, u međuvremenu pravomoćno osuđenog za ratne zločine.

Sud je prema zastupniku Drmiću bio iznenađujuće blag, osudivši ga za takav čin na dvije godine zatvora uvjetno, uz rok kušnje od pet godina. Ususret mu je izašlo i državno tužilaštvo, odnosno USKOK, nagodbom u zamjenu za priznanje kaznenog djela, premda je bilo dovoljno elemenata za osuđujući epilog i bez dogovora. Ali, to nije bio kraj: pokazalo se da Ivan Drmić može ostati narodnim zastupnikom – eno ga i dalje u saboru - bez obzira što je riječ o osuđeniku, zapravo teškom prekršitelju zakona. Omesti ga može samo novi pokušaj mićenja sudaca, čime je po mišljenju nekih medijskih komentatora u javnost odaslana poruka da političari u suradnji s pravosuđem mogu drastično kršiti zakon, jer će im za to makar jednom biti faktički progledano kroz prste.

Autor: Igor Lasić

Odg.ured: Senad Tanović