Kada je Carla del Ponte u septembru 2012. godine imenovana članicom tročlane Istražne komisije UN-a za ljudska prava za Siriju još uvijek je bila puna energije i entuzijazma. Sada odustaje potpuno isfrustrirana i napušta Komisiju. I to sa obrazloženjem koje je djelomice praktično pogrešno i u kojem se može prepoznati političko žmirenje na jedno oko i začuđujuća naivnost.

Razumljiva frustracija

U jednoj stvari je frustracija Carle Del Ponte sasvim razumljiva: Još od polovine 2014. godine je Istražna komisija u svojim polugodišnjim izvještajima o teškim povredama ljudskih prava i ratnim zločinima u Siriji od Vijeća sigurnosti UN-a zahtijevala da opunomoći Međunarodni krivični sud da istraži te zločine. Ipak odgovarajuća odluka Vijeća sigurnosti u tom smislu do danas je ostala nemoguća zbog dubokih razlika kada je riječ o Siriji između članica Vijeća s pravom veta - s jedne strane SAD, Francuske i Velike Britanije i s druge strane Rusije i Kine.

Ipak zbog ove političke blokade Vijeća sigurnosti prigovarati Istražnoj komisiji zbog nedjelovanja i nedostatka uspjeha je jednostavno pogrešno. Komisija je svog zadatak, koji joj je dalo Vijeće za zaštitu ljudskih prava UN-a, u posljednjih šest godina veoma aktivno provela i s obzirom na nepovoljne uvjete za njen rad čak i veoma uspješno. Jer iako Asadova vlada do danas odbija Komisiji dozvoliti pristup Siriji, te se protivi i svakoj suradnji, Komisija je u međuvremenu predstavila 10 sveobuhvatnih izvještaja sa djelomice veoma detaljnim informacijama, koje je moguće i dokazati, a u kojima se govori o povredama ljudskih prava i ratnim zločinima. Baze ovih izvještaja su u međuvremenu više od 1000 intervjua sa preživjelim žrtvama i očevicima ovih zločina koje danas kao izbjeglice žive izvan Sirije, ali i razgovora vođenih preko Skypa sa osobama koje se još uvijek nalaze u Siriji.

Ovi izvještaji će biti važan izvor kada jednog dana bude vođena krivičnopravna istraga ovih zločina - bilo od strane nekog međunarodnog suda ili od strane funkcionalnog, neovisnog pravosuđa u poslijeratnoj demokratskoj Siriji. To bi Del Ponte još iz svog vremena, kada je bila tužiteljica UN-ovog Tribunala za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, zapravo trebala znati.

Stvari nisu samo crne ili bijele

Del Ponte politički gledano žmiri na jedno oko kada u svojoj opravdanoj pritužbi o dosadašnjem zakazivanju Vijeća sigurnosti u konfliktu u Siriji kritizira samo podršku Asadovoj vladi od strane Rusije, ali ni jednu riječ ne troši na podršku SAD i drugih zapadnih zemalja kao i bliskoistočnih zemalja i Saudijske Arabije islamističkim pobunjeničkim paravojskama ili čak terorističkoj organizaciji "Islamska država" i Al Kaida.

U sirijskom konfliktu nije sve samo crno ili bijelo. Ne postoji samo zla vlada i na drugoj strani dobra opozicija. Šest godina je Karli Del Ponte, kako je sama navela u obrazloženju zašto podnosi ostavku, trebalo za ovu spoznaju. Ova izjava naravno svjedoči o naivnosti i neznanju koje je izuzetno začuđujuće za jednu pravnicu koja je kao tužiteljica radila u dva UN-ova tribunala, a prethodno i kao glavna državna tužiteljica u svojoj domovini Švicarskoj. Za nadati je se da će UN vrlo brzo naći kvalificiranu osobu kao nasljednicu Del Ponteove u Istražnoj komisiji za Siriju koja će imati više ustrajnosti i manje političke kratkovidnosti i naivnosti.