Proteklih dana održana su dva govora koji, iako se o njima izvještavalo, nisu dobili pažnju koju zaslužuju, i to baš kao kombinacija. Jedan govor je održala kancelarka Angela Merkel u Sidneju. Drugi je bio mnogo kraći i pojavio se u formi intervjua koji je dao Matijas Placek, bivši premijer Brandenburga i bivši šef SPD u toj saveznoj državi, koji sada predsjedava Njemačko-ruskim forumom. Merkel i Placek su govorili o pitanju: kako Njemačka treba da reaguje na izazove Putinove neoimperijalne politike. I pokazali fundamentalne razlike u mišljenjima o njemačkoj politici prema Rusiji, razlike koje se ne mogu naći samo u vladajućoj velikoj koaliciji, gdje se zataškavaju što je bolje moguće. Oba stava odražavaju i napetost između polova javne debate u Njemačkoj i Zapadnom savezu, koju Moskva nastoji da svim sredstvima uveća.

Merkelova je u Australiji kritikovala Putina tako oštro kako to još nikada nije činila u javnosti. Njen nalaz, sažeto izražen, glasi: nastavak pokušaja Kremlja da proširi sferu uticaja Rusije na Zapad, nisu opasnost samo za Ukrajinu, već i za čitav evropski mirovni poredak. To je za Angelu Merkel neprihvatljivo već i zbog prava na samoodređenje naroda koji su time ugroženi – prava za koje su se, zajedno sa Istočnim Nijemcima, izborili prije 25 godina. Vojna reakcija na to ne dolazi u obzir - baš kao ni političko prihvatanje svršenog čina postignutog Putinovom agresijom. Kancelarka, koja je proteklih mjeseci sa Putinom razgovarala toliko strpljivo i često kao nijedan drugi šef vlade, ne sumnja da ruski predsjednik takvo popuštanje vidi kao dalji znak slabosti (volje) Zapada i kao ohrabrenje za nastavak njegove rekonkviste.

Placek, nekada politička nada SPD, kome su proricali i da bi mogao da se kandiduje za kancelara, kao i Merkelova govori o opasnosti od opšteg požara, ali iz toga izvlači sasvim drukčije zaključke. On pledira za politiku povlađivanja Rusiji u kojoj bi protivpravna aneksija Krima morala da se naknadno legalizuje, sa svim što ide uz to, pa i pečatom OEBS-a. za njega je i „povratak“ Istočne Ukrajine u ukrajinsku državnu zajednicu „poslije svega što se desilo“ nemoguć. To nije politika zvana „pametniji popušta“, kao što to Placek misli. To je Minhen 2.0.

I nesvarljiva priča – čak i za neke socijaldemokrate. Ali, SPD još uvijek gaji pokloništvo prema Brantovoj politici popuštanja zategnutosti – prema njenim zaslugama, ali i greškama. Jedna od njih je djelimično sljepilo za sovjetski ekspanzionizam, nekada objašnjavan nacionalnom traumom koju je izazvao Hitlerov prepad. Još uvijek se mnogi – pa i Placek – trude da nađu razumijevanje za strahove Rusije od „opkoljavanja“. Pri tome zaboravljaju da Ukrajinci u Drugom svjetskom ratu nisu ništa manje patili. Tu sudbinu dijeli i podsjećanje da Poljsku nije napao samo Hitler, već i Staljin, koga u Rusiji još uvijek slave i poštuju. Ali, zato se poljski strah od „opkoljavanja“ proglašava za paranoju.

Razumijevanje za stanje ruske duše i dijelom neuvijeno divljenje prema jakom vođi Rusije idu ruku po ruku sa potcjenjivanjem manjih naroda (i tržišta) koji žive između dvije velike kulture – njemačke i ruske, potcjenjivanjem koje se sreće i kako na lijevoj, tako i na desnoj strani političkog spektra. Helmut Šmit je javno iznio sumnju „da ukrajinska nacija uopšte postoji“. Peter Gauvajler je rekao da je Evropi uvijek bilo dobro kada su Njemačka i Rusija imale dobre odnose. Pozdrav od Rapala; on vjerovatno nije mislio na pakt između Hitlera i Staljina.

Ovo ideologizovano mišljenje, koje u Rusiji – i ne samo tamo – često prati prezir prema „zapadnoj dekadenciji“ i višeslojni antiamerikanizam, kancelarki je strano. Ona je pragmatična i u spoljnoj politici. No, to je ne sprečava da na tom planu zauzme stav sa odlučnošću kakva se kod nje rijetko viđa. To nije naročito popularno. Na majčicu Rusiju se u Njemačkoj često gleda sa romantikom, Gorbačov je njemački nacionalni svetac a rublja je dobrodošla kad god se zakotrlja. I taj divan odnos, koji Nijemcima zimi grije srce – i ne samo njega – sada treba staviti na kocku zbog jednog poluostrva u Crnom moru, pri čemu nacija radije putuje na Majorku?

Placek je, iako sada malo spušta loptu, kao da je u svom izletu u svjetsku istoriju greškom sletio u Sevastopolj, ipak rekao ono što mnogi misle: dajte Putinu ono što hoće (a ionako već ima), i ponovo će zavladati mir. Kancelarka zna da bi to bila velika zabluda.

Berthold Kohler (Frankfurter Allgemeine Zeitung)
Copyright © Frankfurter Allgemeine Zeitung GmbH, Sva prava zadržana
Zvanična internet stranica: Frankfurter Allgemeine Zeitung