1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Ruska nagrada za prošlost, kinesko ulaganje u budućnost

Zorica Ilić
8. april 2020

"Oni koji daju pomoć često imaju veće interese od onih koji je primaju", kaže u intervjuu za DW Igor Pellicciari komentirajući pružanje pomoći u doba pandemije koronavirusa. BiH je jedan od najboljih primjera za to.

"Iz Rusije s ljubavlju", moto je pod kojim Moskva šalje pomoć ItalijiFoto: picture-alliance/AP/Russian Defense Ministry Press Service/A. Yereshko

DW: Gospodine Pellicciari, poznata je misao pruskog generala Carla von Clausewitza, koji je rekao da rat nije ništa drugo nego nastavak politike drugim sredstvima. Vi idete dalje od toga i kažete: Ako je rat nastavak politike drugim sredstvima, onda je pomoć drugi oblik rata. Na čemu temeljite ovu tvrdnju?

PELLICCIARI: Suočavamo se sa rastućim trendom u međunarodnim odnosima u kojem je vidljivo da države sve više i više koriste pružanje pomoći za potrebe vanjske politike. Ovo je proces koji je počeo nakon Drugog svjetskog rata, ali koji je postao više izražen nakon okončanja bipolarizma i Hladnog rata.

Profesor Igor Pellicciari: "Trebamo samo shvatiti (a to se rijetko događa) šta je interes države koja donira".Foto: Igor Pellicciari

Države imaju tendenciju da, pružanjem pomoći, uspostavljaju kontrolu i vrše utjecaj jedne na druge na način da radije koriste pružanje pomoći, nego tradicionalne instrumente poput trgovine, rata, diplomacije.

Pomoć Rusije Italiji: geopolitička nagrada za prošlost

U Italiju, koja je trenutno najpogođenija europska zemlja pandemijom virusa korona, pristiže pomoć, između ostalih zemalja, iz Kine, Rusije, sa Kube,... No u zemlji postoji i žestoka polemika oko pomoći iz Moskve koju prati poruka "Iz Rusije s ljubavlju". Kako objašnjavate pomoć Rusije? Je li to ljubav ili interes?

Italijanski slučaj je bez presedana. Prvi put imamo zemlju članicu G7, demokratsku i razvijenu zemlju, koja u roku od nekoliko sedmica postaje korisnica pomoći.  

Pomoć iz Rusije je podijelila javno mnijenje u Italiji. Velika većina je to pozdravila, dok su se neki komentatori uplašili činjenice da je Rusija poslala jednu od svojih elitnih vojnih jedinica za biološku zaštitu tokom rata. I zaista, vidjeti ruske vojnike u jednoj zemlji, koja je članica NATO-a, nije česta pojava. 

Pomoć iz Rusije je podijelila javno mnijenje u ItalijiFoto: picture-alliance/dpa/Russian Defence Ministry/A. Ereshko

Iza ruske pomoći stoje tri motiva Moskve. Prvi je: Moskva je uobičajeno vrlo velikodušna prema svojim saveznicima i prijateljima. Rim je u Rusiji već dugo percipiran kao zemlja koja je u EU najprijateljskija prema Rusiji – tako da ova pomoć dolazi kao geopolitička nagrada za italijansku politiku prema Rusiji i ona je način da se sačuva ta pozicija i za budućnost.

Drugi razlog je unutrašnjepolitičke prirode. Putin pruža pomoć Italiji jer je to za njega vrlo popularan potez u očima ruske niže srednje klase. Većina pripadnika ove klase putuju u Italiju kao turisti i talijanska pop kultura je ekstremno popularna širom Rusije.

Treći razlog bi mogao biti zdravstveno-taktički. Moguće je da su ruske vojne jedinice zatražile raspoređivanje u Bergamu gdje je pandemija najrasprostranjenija kako bi prikupile direktne informacije na licu mjesta o mogućoj mutaciji virusa. Trenutno je za svaku državu od vitalnog značaja dobiti takvu vrstu informacija unaprijed, pa makar i za nekoliko tjedana.

Italija je i do sada imala prilično "mekani" stav, barem u odnosu na neke druge europske zemlje, kada je riječ o odnosima sa Rusijom. Vaša teorija je da je pomoć moćan instrument političke obveze u rukama zemlje donatora. Što bi to konkretno moglo značiti za buduće odnose Rusije i Italije?

Italija je oduvijek veoma bliska Rusiji i obrnuto, bez obzira na to koja vlada je bila u Rimu. Postoji proruska komponenta u svakoj italijanskoj političkoj stranci koja je zastupljena u parlamentu. Ovaj odnos se neće promijeniti iako je postao razlog kritike Italije od strane nekoliko država članica EU i saveznika u NATO-u.

Kako gledate na pomoć Kine Italiji? Kakve su reakcije na to?

Ta polemika je počela nakon ove o Rusiji, ali je sve veća i oštrija. Rim je počeo shvatati sljedeće: dok je ruska pomoć nagrada za prošlost, kineska pomoć je ulaganje u nešto što se želi postići u budućnosti. Također trebamo uzeti u obzir da Kina nije ni blizu tako popularna u Italiji kao Rusija.

O dosadašnjoj fleksibilnosti EU mediji ne govore

U samoj Italiji, ali takvi stavovi postoje i ovdje u Njemačkoj kako među političarima, tako i u medijima, se govori da EU generalno, a i Njemačka pojedinačno nisu dovoljno pomogle Italiji. Jesu li EU i Njemačka, po Vašem mišljenju, ostavile Italiju na cjedilu?

Činjenica je da EU, kao i sve multilateralne organizacije poput NATO-a i UN-a, nemaju odgovarajući odgovor na ovu do sada neviđenu krizu. Njemačka se – kao što je to uobičajeno – djelomice krivi za to jer se smatra da ona ima pretežno dominantnu ulogu u EU. 

Ja bih rekao da je većina Italijana povijesno za Njemačku, iako sada postoji konfuzija oko toga što mi to želimo od Berlina. 

Ovo je počelo još prije krize. Ako tražimo pomoć od Njemačke i ne dobijemo je kažemo da je Njemačka egoist. Ako dobijemo pomoć, uzvikujemo da smo suočeni sa rizikom od Četvrtog Reich-a. 

Vojnici Bundeswehra na aerodromu u Koelnu nakon transporta pacijenata iz italijanskog Bergama u NjemačkuFoto: Reuters/Luftwaffe/K. Schrief

Italijansko javno mnijenje je iskreno iznaneđeno kada vidi da Njemačka i druge sjevernoeuropske zemlje ne žele donijeti odluku o korona bondovima kao odgovor na ovu krizu, već radije predlažu upotrebu mehanizma ESM.

Često se čuje optužba kako je Njemačka bezosjećajna i misli samo na svoje vlastite interese. Na drugoj strani većina Italijana se ne sjeća, jer mediji o tome ne govore, da u skorijoj prošlosti Italija - unatoč nekim drugim vanrednim situacijama kada je dobila određenu fleksibilnost EU, poput migranata, banaka, potresa - nikada nije napravila reviziju potrošnje mnogobrojnih povlastica i velikih troškova ogromnog i uglavnom neučinkovitog birokratskog sustava koji je stalno izložen riziku preobimnosti i korupcije.

Oni ne razumiju strah Berlina da će korona bondovi poslužiti ne samo za financiranje obnove privrede nego i za održavanje ovog sistema privilegija. 

Donatori često imaju veće interese od primatelja

Vi ste se tokom i nakon rata u BiH bavili upravo aspektom humanitarne pomoći na primjeru ove zemlje o čemu ste pisali u Vašoj knjizi "Hranjenje trojanskog konja". U slučaju BiH pomoć je pak najvećim dijelom stizala preko brojnih nevladinih organizacija. Koje zaključke izvlačite iz bh. iskustva, a koji mogu biti relevantni za aktualnu situaciju u svijetu?

Pružanje pomoći postaje sve sofisticiranije.

Vrijeme je da većina javnog mnijenja shvati da oni koji daju pomoć često imaju veće interese od onih koji pomoć primaju. I da loše pružena pomoć može učiniti stvari mnogo gorim nego da je izostala u krizi protiv koje se trebala boriti.

Kao u mojoj dragoj BiH, koja je kronično ovisna o stranoj pomoći, a također i zbog nje zaglavljenoj u nikada okončanoj post-ratnoj/pred-mirovnoj tranziciji. 

"Neprijatelj je virus, a ne ljudi. Idemo Kina!", stoji na plakatu u Italiji. Peking je Italiji također uputio pomoć nakon izbijanja epidemijeFoto: Reuters/F. L. Scalzo

Kako u tom svjetlu gledate na aktualnu situaciju i pomoć Kine zemaljama Zapadnog Balkana? Peking je u regionu trenutno, kroz pružanje pomoći, pristuniji od Rusije, ali je bio brži i od EU.

Kao što sam ranije rekao u Kini postoji velika tradicija korištenja pomoći kao trojanskog konja – za ulazak u zemlje u koje on još nije ubačen. I investiranje u budućnost. 

Glavno pitanje je šta je interes države donatora

Znači li sve ovo što ste rekli da se države prilikom pružanja pomoći rukovode isključivo egoističkim ciljevima i da je ono što bi trebalo biti primarni cilj – a to je smanjenje patnje pogođenih – zapravo manje bitno?

Nacionalne države imaju svoju logiku kojoj je najčešće lajtmotiv nacionalni interes.

Pružanje pomoći je legitimni instrument vanjske politike. A vanjska politika je jedna od politika države koja je manje vođena demokratskim i moralnim načelima.

Kada pomoć dolazi od države mi je ne trebamo demonizirati ili blagosloviti. Trebamo samo razumjeti (a to se događa vrlo rijetko) šta je interes države koja donira. Umjesto toga mi govorimo samo o potrebama primatelja pomoći kao da je to jedini cilj države donatora.

Postoji učinkovita, neučinkovita i opasna pomoć

Upravo iz Italije, u kojoj se nalazite, potiče čuvena rečenica Henry Dunanta "Tutti fratelli" (Svi smo braća) koju je on izgovorio usljed svega onoga što je vidio u Solferinu. Dunant je, poznato je to, osnovao organizaciju koja je preteče Međunarodnog crvenog križa. Ako je postavka da države – bilo direktnom intervencijom, ali čak i preko nevladinih organizacija – isključivo ostvaraju svoj utjecaj – što je onda ostalo od ove ideje humanitarnosti?

Prije svega, ja se uglavnom bavim i govorim o državnoj potpori, a ne rade sve NGOs uvijek u organizaciji države.

Drugo, nemojte me krivo shvatiti. Jedno je prihvatiti da država financira pomoć kao geopolitički interes; mi ne možemo reći da su sve donatorske inicijative jednake. Neke su učinkovitije, druge su neučinkovite, treće su opasne.

To je kao u politici. Ne možemo staviti na istu razinu dobrog političara i diktatora. Unatoč tome je jasno da su obojica ušla u politiku jer vole posao i imaju moć.

 

Dr. Igor Pellicciari je profesor međunarodnih odnosa na Univerzitet Urbino i profesor ruske istorije i politike na rimskom Univerzitetu LUISS. Autor je knjige "Feeding the Trojan Horse" u kojoj se bavi konceptom pružanja međunarodne pomoći s posebnim naglaskom na Balkan, nakon rata, i Rusiju, u postsovjetskom vremenu. 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android