Dok zbog pandemije koronavirusa sve više tvrtki u EU-u zapada u financijske poteškoće i gospodarstvo pada u svojevrsnu komu, ministri financija država članica Europske unije održavaju ovoga utorka (7.4.) video-konferenciju – jednu od najvažnijih u povijesti EU-a. Tako to vide diplomati u Bruxellesu, jer ministri bi trebali dogovoriti mjere za najveću recesiju nakon Drugog svjetskog rata. Njemačka kancelarka Angela Merkel rekla je u Berlinu da Uniji predstoji najteži ispit od njezinog osnutka.

Nejedinstvo oko zajedničkog zaduženja

Šefovi država i vlada prije deset dana se nisu uspjeli dogovoriti oko zajedničkog zaduženja. Oni su to prepustili ministrima financija. Prema diplomatskim krugovima u Bruxellesu, na stolu je prijedlog koji obuhvaća tri financijska instrumenta. Kao prvo, iz Europskog stabilizacijskog mehanizma (ESM) trebalo bi biti stavljeno na raspolaganje 240 milijardi eura za kredite državama koje bi se inače na financijskim tržištima morale zaduživati uz previsoke kamate. Drugo, Europska investicijska banka trebala bi osnovati fond s 200 milijardi eura iz kojeg bi novac dobivale države kojima je potrebna pomoć. Treće, Europska komisija će osnovati fond vrijedan 100 milijardi eura za pomoć osiguranjima za nezaposlene u zemljama članicama.

Što se tiče zajedničkih euro-obveznica u eurozoni, koje nazivaju i korona-obveznicama, ministrima financija nije predočen nikakav konkretan prijedlog odluke. Za izdavanje tih obveznica zalaže se devet država, među kojima su Francuska, Italija i Španjolska. Zemlje sa sjevera poput Njemačke, Nizozemske i Finske odbijaju taj prijedlog. Već duže se vodi žustra diskusija o smislu ili besmislu zajedničkog zaduženja država s boljim i lošijim kreditnim rejtingom.

Nesloga oko korona-obveznica

Dva europska povjerenika, Paolo Gentiloni iz Italije i Thierry Breton iz Francuske, založili su se u jednom novinskom članku za euro-obveznice. Dva njemačka ministra, Heiko Maas (vanjski poslovi) i Olaf Scholz (financije), u jednom drugom novinskom članku uopće ni ne spominju zajedničko zaduživanje nego se zalažu za tri financijska instrumenta iz ESM-a, Europske investicijske banke i Europske komisije.

Italija, Španjolska i druge zemlje odbijaju ESM kao glavni pojas za spašavanje iz krize, dok ga Njemačka preferira. Talijanski premijer Giuseppe Conte obrazlaže da je ESM stvoren za drugačiju vrstu krize. On ističe da se danas ne radi o tome da su pojedine zemlje zakazale u svojim financijskim politikama, nego o „simetričnom“ šoku koji pogađa sve članice EU-a. U očima mnogih političara s juga Europe su krediti iz ESM-a stigmatizirani, mada su sada uvjeti za dobivanje novca znatno drugačiji. Naime, neće biti neke Trojke, koja je nakon financijske krize prije deset godina u slučaju Grčke, Irske, Cipra ili Portugala postavljala stroge uvjete za kreditiranje.

Nasuprot tome, konzervativni političari iz Njemačke se plaše da bi zajedničko zaduživanje članica eurozone moglo uzrokovati prevelike troškove za zemlje na sjeveru Europe i slabljenje proračunske discipline na jugu.

Guntram Wolff, šef trusta mozgova „Bruegel" iz Bruxellesa, kaže da je u proteklih šest dana došlo do približavanja tih oprečnih pozicija. „Kompromis bi mogao biti fond solidarnosti. On bi onda izdavao obveznice ili zadužnice koje bi se onda zvale drugačije. Pomoću jezika se puno toga može napraviti.“ Wolff smatra da je u svakom slučaju nužno da članice eurozone ponude zajednički fiskalni odgovor na ovu krizu i da je ovo što je do sada ponuđeno – premalo.

Za gospodarsku obnovu treba više novaca

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen još se nije izjasnila u toj raspravi. Ona se zalaže za svojevrsni „Marshallov plan“, koji traži i španjolski premijer Pedro Sanchez. Taj je plan dobio ime po američkom ministru vanjskih poslova Georgeu Marshallu koji je 1948. investirao 12 milijardi dolara kako bi pomogao europskim gospodarstvima nakon Drugog svjetskog rata.

Von der Leyen želi za gospodarsku obnovu koristiti zajednički europski proračun koji godišnje ima na raspolaganju između 120 i 130 milijardi eura. Guntram Wolff upozorava da bi se u tom slučaju proračun morao povećati ako se žele postići učinci jednog Marshallovog plana.

Još nije jasno hoće li to podržati dosadašnje najveće platiše u EU-u: Njemačka, Francuska, Italija, Nizozemska, Finska, Danska i drugi. Nakon recesije izazvane pandemijom tek treba izračunati koja zemlja članica uopće još može više uplaćivati u zajedničku europsku blagajnu nego što iz nje dobiva. Hoće li Italija i dalje biti jedna od njih? I hoće li Poljska ili Mađarska zadržati svoj status država koje više dobivaju nego što uplaćuju u EU-proračun?

 

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android