Danas u Haškom tribunalu počinje ponovno suđenje bivšim šefovima Državne bezbjednosti Srbije Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću za progone na rasnoj, vjerskoj i političkoj osnovi u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, te ubistva hrvatskih i bošnjačkih civila.

Ratni put Hrvatskom i BiH

Novom procesu prethodila je ratna i pravosudna priča, duga već blizu tri decenije. Dvojica optuženih bili su na čelu Državne bezbjednosti Srbije na početku i svih godina rata u kojem je u krvi završen raspad bivše Jugoslavije. Oni su od 1991. do 1995. godine, prema haškoj optužnici, osnivali, naoružavali, organizovali obuku i finansiranje tajnih policijskih i paravojnih jedinica, čiji pripadnici su svoj ratni put obilježili ubistvima i progonom nesrpskog stanovništva s ciljem njihovog trajnog uklanjanja, najprije sa područja Krajine i Istočne Slavonije u Hrvatskoj, a potom iz opština Sanski Most, Bijeljina, Bosanski Šamac, Doboj, Zvornik i Trnovo u Bosni i Hercegovini.

Uhapšeni su 2003. nakon što su pripadnici "Crvenih beretki", jedinice koju su uz "Škorpione", "Arkanovce" i "Martićevu miliciju" osnovali Stanišić i Simatović, pripremili i izvršili ubistvo premijera Srbije Zorana Đinđića.

Suđenje im je počelo tek 2009. godine. Počelo bi i ranije, ali je dugo odlagano zbog bolesti prvooptuženog Jovice Stanišića. Iz istih razloga je nekoliko puta prekidano (jedanput na cijelu godinu dana) da bi se konačno završilo 30. maja 2013. odlukom Pretresnog vijeća holandskog sudije Alfonsa Orija (Alphons Orie) da obojicu, bez obzira što je tužilaštvo za njih tražilo doživotni zatvor, oslobodi svake krivice. Po obrazloženju u presudi, donesenoj većinom glasova vijeća, njihovi postupci nisu bili "konkretno usmjereni na činjenje zločina".

Šta je "konkretna usmjerenost"?

Ta formulacija postaće čuvena u hronici presuda Haškog tribunala i oko nje su se lomila i vjerovatno će se još lomiti pravosudna koplja. Takvo obrazloženje ne postoji u praksi Haškog tribunala. Sam taj pojam, princip, standard ili doktrinu uveo je tadašnji predsjednik ovog međunarodnog suda, američki sudija Teodor (Theodor) Meron, čiji autoritet i utjecaj je bio presudan i u donošenju oslobađajućih presuda generalima Hrvatske vojske i policije Anti Gotovini i Mladenu Markaču i načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilu Perišiću.

Haški tribunal je od svog postanka bio izložen kritikama i osporavanju, dugi niz godina otkako je osnovan napadali su ga nacionalisti svih strana, oni koji su optuženi za ratne zločine uzdizali kao junake i nacionalne heroje. Međutim, otkako su između novembra 2012. i juna 2013. izrečene oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, Perišiću i Stanišiću i Simatoviću izložen je oštrim kritikama institucija i pojedinaca, koji su prethodno u svemu podržavali Haški tribunal i njegovu međunarodnopravnu i humanu misiju. Ti kritičari su složni da su oslobađajuće presude petorici optuženih drastičan prelom u istoriji Haškog tribunala i da su u nepomirljivoj protivurječnosti sa Statutom i dotadašnjom pravosudnom praksom tog suda.

Kritikama i debatama oko "nove prakse Haškog tribunala" doprinijelo je osobito pismo danskog sudije Frederika Harhofa (Harhoffa), koji je optužio tadašnjeg predsjednika Tribunala, američkog sudiju Teodora Merona da je vršio pritisak na sudije da donesu oslobađajuće presude u sva tri predmeta.

U isto vrijeme udruženja žrtava i humanitarne organizacije sa prostora bivše Jugoslavije, među kojima su bili Savez novinara BiH, Centar za humanitarno pravo iz Beograda i Inicijativa za humanitarno pravo iz Zagreba, uputili su peticiju tadašnjem generalnom sekretaru UN Ban Ki Munu (Moon), sa zahtjevom da se ispita Meronova uloga u donošenju oslobađajućih presuda. Međutim, Meron je ponovo imenovan za predsjednika Haškog tribunala, ali je dvije godine kasnije, žalbeno vijeće pod predsjedništvom italijanskog sudije Fausta Pokara (Pocar) donijelo odluku da se Stanišiću i Simatoviću poništi oslobađajuća presuda i da im se ponovo sudi.

Groteskne presude

Nešto se, dakle, ipak zbilo, ali i nametnulo mnoštvo pitanja. Žalbene presude, ako ne vraćaju na reviziju procesa, su definitivne. Tako oslobadjajuće presude Gotovini i Markaču, kao i Perišiću ostaju zauvijek. To je paradoksalno, kako po komentatorima haških suđenja, tako i po sudu nekih haških sudija. Na primjer, sudije Pokar i Karmel Ađijus (Carmel Agius), koji su bili protiv oslobađajuće presude Gotovini i Markaču (odluka je donesena glasanjem 3:2 petočlanog žalbenog vijeća), rekli su da je ta presuda "suprotna svakom poimanju pravde", "groteskna" i da je donesena "po nekim drugim, a ne pravnim, motivima", isto kao i presuda generalu Perišiću, kad je i prvi put u cilju oslobađanja od krivice upotrebljen famozni "Meronov standard" "neusmjerenosti na činjenje zločina". Tom standardu analogan je princip "200 metara" po kojem su u suštini oslobođeni Gotovina i Markač, a koji se može svesti na sljedeće: ako artiljerijska granata padne 200 metara od vojnog cilja i pobije civile, to nije "usmjerenost na zločin" niti protivpravno granatiranje grada, nego legalan promašaj.

Žalbeno vijeće Haškog tribunala, u kojem nije bilo Teodora Merona, u decembru 2015.  ne samo da je poništilo prvostepenu presudu Stanišiću i Simatoviću, nego i utvrdilo da doktrina "konkretne usmjerenosti " jednostavno ne postoji u međunarodnom pravu. Da je tako zaključeno dvije i po godine ranije – 28. februara 2013. - kad je prvi put sudija Meron izgovorio tu sintagmu, Momčilu Perišiću bi vjerovatno bila potvrđena kazna od 27 godina zatvora.

Zato se nameće zaključak da je odluka da se Stanišiću i Simatoviću poništi oslobađajuća presuda donesena po tom principu i da im se ponovo sudi, izvjesno "vađenje", iskupljivanje Haškog tribunala za neopravdane oslobađajuće presude. Valja jedino napomenuti da će ovo iskupljivanje obaviti "Mehanizam za međunarodne krivične sudove", pravni nasljednik Haškog tribunala.

Na ponovljenom suđenju može se očekivati da će logika "konkretne (ne)usmjerenosti" biti zamijenjena logikom pitanja da li bi bilo zločina, navedenih u optužnici i dokazanih i na prvom suđenju, da nisu osnivane jedinice koje su ih počinile, uz finansijsko ulaganje i logističko opremanje i svestrano pomaganje optuženih. Uz to, novo Pretresno vijeće  će valjda uočiti i jednu potpuno jasnu činjenicu: da je osnivanje, naoružavanje, obuka i upućivanje paramilitarnih formacija na teritorije drugih država u najmanju ruku kažnjivo djelo.