Sueddeutsche Zeitung: Gospodine Stanišić, sinoć ste se na pozornici na kratko morali sabrati. Rekli ste da su Vas „zatekla" sjećanja. Kako se prilikom pisanja zaštiti od toga da nas prošlost ne sustiže stalno?

Saša Stanišić: „Porijeklo" (org: „Herkunft") je prepuno sjećanja, ali kao roman istodobno ima zdravu distancu prema njima. Sinoć, prilikom promocije, bilo je drugačije: U publici je sjedio jedan stari prijatelj iz Heidelberga i upravo kada sam htio pročitati jedan dio o našem zajedničkom vremenu – čak ne neki posebno dirljiv – pogledao sam ga i on je pogledao mene. Čitao sam, ali tekst odjednom više nije bio samo tekst, pojavila su se sjećanja i slike iz onog vremena su jednostavno navrle. Dakle morao sam napraviti kratku pauzu da bi se ona mogla umiriti. 

SZ: Vi ste rođeni u Višegradu i 1992. godine ste pred rat sa svojom majkom pobjegli u Heidelberg, Vaš otac je došao kasnije. O čemu je bilo teže ispričati o porijeklu ili o dolasku?

Stanišić: Kada je riječ o istoriji moje porodice bilo mi je lakše jer sam s tim manje direktno povezan. Dolazak u Njemačku s druge strane se mene mnogo više ticao.Nekako se sve ponovo preživi: tokom istraživanja, u sjećanjima, u formulacijama.

SZ: Za razliku od Vašeg debitantskog romana: „Kako vojnik popravlja gramofon", ovdje lik Aleksandar, u „ja formi", piše o raspadu Jugoslavije i bijegu u Njemačku. Roman je bio autobiografski, ali daleko od Saše koji priča u „Porijeklu".

Stanišić: Kada sam pisao „Kako vojnik popravlja gramofon" još uvijek nisam bio zreo za pravu knjigu o meni. U romanu ima mnogo štitnika, koji me odvajaju od mojih protagonista tako da ja skoro pričam moju priču, ali ipak ne sasvim: Nije riječ o Heidelbergu, već o Essenu. Aleksandrov odnos prema sjećanjima je više istražiteljski i više autonoman. Opterećenje njegovog oca poslom je zapostavljeno. Ostala je samo majka koja radi u vešeraju. Umjesto da ispričam kako su mi ljudi pomagali ja sam dao da Aleksandar piše pisma u Višegrad. Sve su to postupci kako ne bih morao pričati zaista o meni. U „Porijeklu" sam to mogao: Reći „Ja" i najvećim dijelom misliti na mene. Time se zatvara krug, osjeća se kao da sam nešto završio. 

Gradnja parkinga i uništavanje zelenih površina

Tageszeitung piše o gradnji parka preko puta sarajevske Vijećnice: „To je spektakularno mjesto u glavnom gradu Bosne i Hercegovine: Vijećnica. Preko puta nje na drugoj strani Miljacke treba nastati kontrast. Tamo gdje se donedavno nalazio mali i lijepi park sa starim drvećem, sada je ogromna rupa. Ovdje po volji gradske uprave treba biti izgrađen parking", piše Tageszeitung.

„Financijer parkinga na rubovima Baščaršije je „Saudijski fond za razvoj". „Parking preko puta ove istorijske zgrade, šta to znači?" - pita Meho Alićehajić i trese glavom. Ovaj osamdesetogodišnjak je preživio već dva rata. U Drugom svjetskom ratu je bio dostavljač u partizanskim redovima, a u svom stanu nedaleko odavde je preživio posljednji rat, tokom 90-ih. „Već sam podnio mnogo toga, ali ovakvo nešto?"

Park je preživio čak i posljednji rat i bio je, kako kaže Aličehajić, jedna od rijetkih zelenih površina u ovom dijelu gradu", piše Tageszeitung.

„Urbanistkinja Nasiha Pozder ne može vjerovati da će park biti uništen. Umjesto da se razmisli o tome kako skrenuti saobraćaj iz centra grada i kako ozeleniti slobodni prostor ovdje se gradi ono što će privući dodatni saobraćaj. „Na svakog stanovnika Sarajeva sada dolazi još samo tri kvadratna metra zelene površine, a trebalo bi biti najmanje 20", napisala je Pozder za Oslobođenje", piše Tageszeitung.

„List navodi da se otpor polako povećava. Za parking je to prekasano. Previše zelenila je već uništeno u tom se svi slažu", ocjenjuje Tageszeitung.

Priredila: Zorica Ilić

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android