Tlo u Elbistanu još podrhtava. Osjećaj je kao da ste na splavu na vodi. Stalno je tako, objašnjava Ridvan, mladi zaposlenik gradske uprave: "Naravno da se plašim, ali više se ne plašim potresa. Plašim se da se ljudi više neće vratiti. Jer ja sam izgubio domovinu.”

Grad Elbistan je bio epicentar drugog potresa u ponedjeljak u podne. Ovaj grad ima 150.000 stanovnika, 100.000 ih je pobjeglo u danima nakon potresa. I Ridvanove obitelj je otišla. Smješteni su u hotelima u Antaliji, nekoliko stotina kilometara zapadnije. Ovaj 32-godišnjak stoji u tankoj jakni u mraku na -15 stupnjeva na autobusnom kolodvoru. Tu je zapaljeno nekoliko vatri, oko kojih se ljudi griju.

Jedna obitelj dolazi vukući kofere. Jedan od pomagača pita za ljude koji žele ići u Antaliju. I Ali sa svojom obitelji stoji u blizini zapaljene vatre. Kaže da želi poslati obitelj autobusom za Istanbul. Obitelj nema djecu, ali sa njom je žena u invalidskim kolicima koja se jedva vidi ispod debele deke.

Ali kaže: "Naše kuće su hrpe ruševina, potpuno su uništene. Jedna je bila kuća s pet spratova. Ostala su samo dva. Iz njih su izvučeni mrtvi. Srećom ništa se nije dogodilo našim rođacima. Bili smo vani tokom potresa, ali puno je ljudi umrlo u kući. Bilo je gadno. Neka Bog ne dopusti da se tako nešto više ikada dogodi." 

Prvi potres upozorio je stanovnike

Mnogi su nekoliko sati prije bili upozoreni prvim potresom. Njegov epicentar bio je samo nekoliko kilometara dalje. Zbog toga su ljudi napustili svoje domove. Ipak, samo u Elbistanu ima već više 1000 mrtvih. Ali i njegova obitelj su kod rodbine šest dana. Ali sve više ljudi traži utočište u istoj kući. Na kraju je skoro 40. Jednostavno postaje pretijesno. Zato sada odlaze.

Ridvan, zaposlenik gradske uprave, od potresa gotovo da i ne spava: "(Tlo) stalno podrhtava. Nemamo gdje spavati. Ima šatora, ali je hladno. Daju nam grijalice, ali nedovoljno za toliko ljudi. U jednom šatoru mogu spava najviše tri ili četiri osobe i to samo ako svi leže blizu jedno drugom."

One je u međuvremenu pronašao utočište s nekoliko drugih osoba u kući s debelim zidovima i improviziranim krovom. Ako se to sruši, možda se neće možda biti toliko strašno, kaže ovaj 32-godišnjak. On preko dana pomaže: "Trudimo se koliko je moguće opskrbiti ljude plinskima kuhalima, jestivim uljem, šećerom, što god im treba. Želimo pomoći ljudima čije kuće nisu srušene, jer oni ovise o svemu. Novac se ovdje više ne računa, samoposluge su prazne, zato pokušavamo dijeliti pomoć od države ili donacija."

Nada u obnovu?

Baris je došao iz Stuttgarta. Odjeven u debelu zimsku jaknu i vunenu kapu, on dijeli pomoć. Ovdje mu žive baka i djed. Svake godine odlazi na odmor u Elbistan: "Mogao bih ovuda hodati zatvorenih očiju, ali nakon potresa više ne znam kamo bih. Svaka kuća je srušena. Sve je polomljeno." 

Kuća njegovog djede više ne postoji. Bariš zna da bi i njegova obitelj mogla otići u Njemačku. Ali baka i djed ne žele napustiti zemlju. "Ovdje imamo sve. Ovdje smo odrasli i oni jednostavno ne žele otići odavde", kaže Baris.

No u zemljotresu su ipak sve izgubili. Baris se nada da će ipak nekada moći ponovo doći ovdje na odmor, kada sve bude ponovo izgrađeno i još ljepše nego prije. Ridvan, zaposlenik gradske uprave, također govori o obnovi svoje domovine, no vjeruje li on doista u to? Oči mu izgledaju prazno, bez tračka nade.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu