Štutgarter nahrihten piše kako mora i dalje da ostane na snazi evropska perpsektiva za Zapadni Balkan. „Ako EU ostavi jugoistočnu Evropu na cjedilu, Rusija će iskoristiti tu prazninu i nastupiti kao palikuća“, komentariše Diter Fuks i nastavlja: 
„Jedna čitava generacija u Bosni i Hercegovini je rođena i odrasla a da ne zna nizašta drugo do za neodređena obećanja o ulasku u Evropsku uniju u kojoj ih čeka bolja budućnost. Njihovi roditelji su prije 25 godina vodili krvavi bratoubilački rat. Sada polako stare, a ekonomski pred njima stoji jedno veliko ništa. Otkako je 1992. izbio rat u BiH, Brisel se manje ili više trudi da države bivše Jugoslavije uvede u EU. No, koliko dugo će ovakva obećanja biti aktraktivna ili pak kreidbilna? Da li bi onda trebalo odustati od ove vizije? Ne – iako je put ka tom trnovitiji nego što se mislilo i iako se na kraju ne ispune sve nade. Jer, alternative su – rat ili Vladimir Putin“, komentariše Fuks u listu Štutgarter nahrihten. 

Krvave borbe nisu isključene

„Evropska unija je napravila mnoge teške greške od početka rata prvo u Sloveniji i Hrvatskoj a onda i u Bosni i Hercegovini. Ali, perspektiva učlanjenja u EU se u to ne računa. Mnogi pozitvni razvoji u ovim zemljama imaju svoje uporište upravo u tom stremljenju da postanu članice EU. (...)

Već sam dugotrajni i mukotrpni proces pridruživanja EU mijenja zemlje regiona. Morale bi se izgraditi administrativne strukture, postaviti i držati se standarda rukovođenja državom kako bi se ispunili zahtjevi EU. Ovo se zahtjeva od svih zemalja kandidata a posebno od Bosne i Hercegovine. 

Jer, mirovni sporazum postignut 1995. stvorio je državu čija je moć podijeljena na više strana: nacionalnu, regionalnu i etničku; Hrvate, bosanske muslimane i Srbe. Iz toga, na primjer, proizilazi da srpski dio republike autonomno vodi svoju poljoprivrednu politiku, dok se s druge strane o energetskoj politici mora dogovarati sa Hrvatima i muslimanima. No, ako Bosanci žele u EU onda moraju da obnove svoje političke strukture. Jer, EU im to na pristupom putu ne može ukloniti. Isto to važi i za Srbiju, koja mora da definiše svoje odnose s Kosovom. 

A ako perspektiva učlanjenja u EU postane nekredibilna krvave borbe u tim zemljama nisu isključene, kako u Bosni i Makedoniji, tako isto između Srba i Kosovara. Zato se mora nastaviti sa ozbiljnim i temeljnim pregovorima i sa jasno izraženom voljom da se sve zemlje bivše Jugoslavije prime u EU. EU u ovom trenutku, zbog drugih kriznih regiona, ne angažuje se dovoljno u regionu. No, ako se ponovo zapali onda će šok biti ogroman. 

A jedan potpaljivač je već pripremio fitilje – Vladimir Putin. On pokušava godinama da Srbiju ekonomskim kooperacijama i laskanjem privuče sebi, Crnu Goru je žestoko stavio pod pritisak, grli Srbe u Bosni i podstiče borbu za vlast u Makedoniji, kako bi i tu zemlju tješnje vezao za Rusiju. Putin je pokazao kako se, koristeći se kulturološkim konfliktima, virtuozno vodi politika moći. Tako da mu ne bi trebalo dati više mogućnosti za to“, zaključuje Diter Fuks u listu Štutgarter nahrihten. 

Bolno sjećanje

Dojčland radio kultur takođe piše o početku rata u Bosni i Hercegovini. „5. Aprila 1992. je počeo rat u BiH. Poginulo je više od 100.000 ljudi, među njima više hiljada djece. Zemlja se od tada nije oporavila ni ekonomski ni politički, a isto tako se nije oporavila ni generacija djece rata“, piše Norbert Mapes Nidik koji donosi iskustva djece koja su preživjela rat u BiH. 
„Ne sjećam se više tačno datuma, ali se sjećam tog dana, kada je jedan vojni transporter došao u naše naselje. U stvari to je bio tenk. Došao je u naše naselje i počeo da puca po nekim radnjama. Sjećam se zvuka stakla koje se lomi“, priča danas 32-godišnja Aida Mia koja je živjela i i dalje živi sa svojim roditeljima u Sarajevu.

Tri i po godine je trajao građanski rat između bosanskih muslimana, koji se danas zovu Bošnjaci, Srba i Hrvata. Poginulo je oko 105.000 ljudi, među njima 3.372 djece. 

„Bolno sjećanje, a slike su mi još pred očima, jeste jedna posjeta bolnici“, sjeća se Amra čiji se otac, kao i mnogi drugi muškarci u Sarajevu borio na brdima iznad grada kao vojnik bosanske armije protiv armije bosanskih Srba. Bio je ranjen u eksploziji granate. „Ležao je tamo povezan na neka crijeva i uopšte nije izgledao kao moj otac. Uplašila sam se tog čovjeka. Ali, ipak sam vidjela koliko je moj otac time bio šokiran.“ 

Tek sada, nakon četvrt vijeka, iskustvo mladih žrtava je postalo tema za sebe. Jasminko Halilović, i sam godište 1988, u januaru je otvorio muzej o djeci rata. Izložene su povrijeđene lutke, školske sveske, koje su zbog nedostatka papira ispisane do posljednjeg kvadratnog milimetra, predano ručno napravljen autombil-igračka – svijet oskudice, opstanka pod užasnim okolnostima.“