Stotine ljudi s australskim zastavama se prošetalo ulicama Melbournea, nosili su plakate na kojima je pisalo „Vote No!" U Brisbaneu se pak skandiralo „Vote Yes!", a demonstranti su mahali crno-crveno-žutom zastavom Aboridžina. Te scene najbolje ilustriraju duboki jaz koji postoji u australskom društvu. Već odavno se nije dogodilo da jedno pitanje tako zaokuplja pažnju cijele zemlje, i da unosi takve podjele među stanovnike kao pitanje o tome trebaju li autohtoni stanovnici dobiti ustavom zajamčeno pravo da se u parlamentu čuje i njihov „indigeni glas", da i oni odlučuju o svim pitanjima. U subotu se o tome odlučuje na referendumu, to je prvi referendum u Australiji u posljednjih 24 godine.

Mnogi su uvjereni da bi taj korak samo dodatno produbio jaz između autohtonih žitelja Australije i bijelih Australaca. Ono što na prvi pogled može začuditi je činjenica da i među Aboridžinima ima protivnika – oni naime argumentiraju da planirano povećanje prava ne ide dovoljno daleko, odnosno da u praksi to neće značiti nikakvu veliku promjenu. Jedan pobornik „Yes"-kampanje pak kaže: „Mi moramo napraviti ispravnu stvar za jedan dio našeg društva, dio kojeg se već više od 200 godina loše tretira."

„Mjesto za stolom"

O čemu se zapravo radi? Na referendumu se konkretno odlučuje o etabliranju jednog tijela indigenog stanovništva koje bi trebalo savjetovati australsku vladu i parlament oko onih pitanja koja se izravno tiču Aboridžina. „Ključna je stvar da dobijemo mjesto za stolom", kaže

Megan Davis u izjavi za Njemačku novinsku agenciju (dpa). Ova profesorica ustavnog prava je jedna od indigenih arhitektica „The Voicea”, kako se naziva ovaj referendum.

Na biračka mjesta je pozvano oko 18 milijuna Australaca s pravom glasa, među njima je i oko 530.000 pripadnika autohtonog stanovništva. Da bi se pokrenulo proces promjene Ustava, potrebna je dvostruka većina. Naime, nije dovoljno da samo većina birača glasa „Yes", za to mora biti i većina saveznih država, koji je šest. Pritom se ne računa Northern Territory i Australian Capital Territory, koji nemaju status zasebnih saveznih država.

Proklamirani cilj vlade šefa laburista Anthonyja Albanesea je poboljšanje životnih uvjeta australskih autohtonih stanovnika. Aboridžine se danas smatra najstarijom kulturom diljem svijeta koja još uvijek egzistira, oni na tom kontinentu žive više od 65.000 godina. No, do danas su izloženi socijalnoj nepravdi, isključeni sui z društvenih procesa, a pate i od posljedica kolonizacije od strane europskih doseljenika.

"Ukradena generacija”

S dolaskom britanske „First Fleet” (Prve flote) u Sidney Cove 1788. za Aboridžine je počela era u kojoj su bili ili su još uvijek izloženi ugnjetavanju te diskriminaciji. Autohtone stanovnike se protjerivalo ili čak lovilo, odnosno ubijalo – ili su umirali od posljedica bolesti koje su doseljenici "uvozili” iz Europe. U Ustavu usvojenom 1901. godine njih se uopće ne spominje. Tek 1967. su im priznata građanska prava. A sve do 70-ih godina prošlog stoljeća se indigenu djecu otimali njihovim obiteljima, kako bi ona bila „preodgajana" u kršćanskim ustanovama ili u obiteljima bijelih Australaca. Žrtve te prakse, koja je tada u Australiji imala status pravno legitimne, danas se naziva „Stolen Generation" (Ukradena generacija).

Tek 2008. godine se australska vlada (pod vodstvom tadašnjeg premijera Kevina Rudda) službeno ispričala za patnje kojima su Aboridžini bili izloženi. U istoj godini definirani su ciljevi poznatiji pod nazivom „Closing the Gap" (Zatvaranja jaza), kako bi se otklonilo nejednakosti između indigenog i ne-indigenog stanovništva. Još uvijek manjina žitelja Australije, oko 3,2 posto australskog društva se definira kao indigeno, trpi posljedice financijske ili zdravstvene diskriminacije. To se manifestira i po pitanju očekivane životne dobi. U prosjeku bijeli Australci žive osam godina duže.

Za premijera Albanesea je ovo pitanje jedan od prioriteta, a prije svega se radi o ispunjavanju predizbornog obećanja. Za njega je ovaj referendum „jedinstvena šansa da se ujedini našu zemlju". No, pitanje referenduma se pretvorilo u komplicirani projekt kojeg se u svjetskim agencijama opisuje kao premijerov hod po žici. Na jednoj strani on desnom taboru obećava da planirano tijelo neće imati pravo odlučivanja, već samo savjetodavnu funkciju – a na drugoj Albanese mora uvjeriti indigeno stanovništvo da su ustavne promjene ipak puno više od simbolične politike.

A osim toga tu su i loši rezultati ispitivanja javnog mnijenja: u vodstvu je tabor koji zagovara „No" na referendumu, s oko 60%. Konzervativna oporba okupljena oko Petera Duttona podržava „Vote No” kampanju, te argumentira kako će "The Voice” unijeti dodatne podjele među Australcima, odnosno da javnost nema dovoljno informacija i detalja o onome što vlada doista planira.

Što žele Aboridžini?

„Prijedlog o tome da se Ustav ubaci jedno novo poglavlje, a da se pritom Australcima svjesno ne komunicira detalje tog plana, to je presedan, to je bezobzirno", kritizira Dutton. No, ima i pripadnika indigene populacije koji kažu „No". Oni se žale da bi planirano savjetodavno tijelo na koncu konca moglo imati samo simbolički karakter, te da ne bi imalo nikakve ovlasti.

„Dugoročno je naš cilj da se izborimo za našu suverenost", kaže Keiran Stewart-Assheton, predsjednik organizacije "Black Peoples Union”, koja se zalaže za potpuno samoodređenje indigenih žitelja. Cilj: "Mi želimo bolje kontrolirati našu zemlju i prirodne resurse, želimo etablirati naš sustav vlasti, kako bi se sami mogli brinuti oko stvari koje se tiču nas samih.”

Michelle Ostwald, dpa

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na  Instagramu