ESC - na kompjutorskoj tastaturi je to kratica za "Escape", a to je engleska riječ za bijeg ili izlazak. A ta igra riječi ni za jedan grad domaćin Eurovision Song Contesta (ESC) nije tako dobro odgovarala kao za Kijev. ESC je nakratko bio poput bijega iz stvarnosti za krizama potresenu Ukrajinu. Na istoku zemlje vlada rat, tisuće ljudi su tamo stradale. I u subotu uvečer, kratko prije finala ESC-a, u topničkoj paljbi je ubijeno četvero civila. To je realnost u Ukrajini.

S druge strane je ovoga tjedna bio tu taj šareni, veseli i prema svijetu otvoreni ESC-mjehur u kojemu se realnost na nekoliko dana isključila, a rat i bijeda bili daleki. Taj mjehur je štitio golemi sigurnosni aparat. Areal na kojemu se održavalo ovo glazbeno natjecanje je bio najstrože nadziran. Svakih deset metara se nailazilo na naoružanog sigurnosnog službenika, kontrole na ulazu su bile stroge kao u zračnim lukama.

Manje pompozno

Iza svih tih kontrola: vesela fešta. Glazbeno natjecanje čiji rezultat ove godine nije bio obilježen prijateljstvima i simpatijama između zemalja, već onim što je i obećavao moto "Celebrate Diversity" (slavimo raznolikost): u finalu se našla šarena glazbena mješavina koju su prezentirali velikim dijelom izvrsni umjetnici. Bijela pompozna haljina je izgleda otišla u povijest, isto kao i dramatična balada izvedena s pogledom punim patnje i velikim gestama. Predstave na pozornici su sveukupno bile suzdržanije nego ranijih godina - što nije škodilo toj manifestaciji.

Tako je nastupila jedna sramežljiva belgijska pjevačica s dubokim i tužnim glasom protiv živahnog party-benda iz Moldavije, tri Nizozemke su otpjevale perfektan pop-tercet, hrvatski pjevač je pjevao u duetu sam sa sobom, veseli mladi muškarci su pjevali pop-pjesme za dobro raspoloženje, domaćini su pokazali pravu rock-izvedbu, a i iz Italije je stigla jedna radikalna društveno-kritična poruka. Jedan bjeloruski par je frenetično slavlje - pa, ipak je bilo malo politike u igri - a Njemačka je uspjela da ne bude posljednja.

Jednokratna, "fast food" glazba

A da onda još i jedan svojeglavi portugalski jazz-bard s jednom zanosnom pjesmom sasvim tiho i povučeno pobijedi na tom inače 'gigantomanijom' obilježenom natjecanju je bio odličan znak. Salvador Sobral je očarao sve, čak i one slušatelje koji inače ne vole slatkaste pjesmice. On je stotine tisuća gledatelja pogodio u srce i dokazao da nisu potrebne vatre, tutnjava i svjetlosni efekti za pobjedu na jednom glazbenom natjecanju koje prati oko 200 milijuna gledatelja. A u publici u dvorani je izvedbu tog Portugalca pratilo more svjetala uključenih mobitela - tako je publika Salvadoru Sobralu sama pružila odgovarajući svjetlosni šou. 

Na kraju je, nakon blago skraćenog a ipak napetog prebrojavanja, Sobral ponovno izašao na pozornicu i poveo sa sobom svoju sestru Luisu koja je komponirala pjesmu. Pobjedničku pjesmu su otpjevali udvoje - divna scena. Više osjećaja se ne može pokazati na jednom takvom spektaklu. Poruka Portugalca je glasila: "Živimo u svijetu jednokratne, 'fast food' glazbe bez ikakvog sadržaja. I ja mislim da ovo može biti jedna pobjeda za glazbu, za ljude koji prave glazbu koja ustvari ima značenje. Glazba je osjećaj. Pokušajmo to promijeniti i vratiti glazbu. I to je ono što je važno." 

Nakon ovog Eurosonga u Kijevu postoji opravdana nada da će se u tom glazbenom natjecanju u budućnosti pozornost ponovno više posvetiti onome ljudskom, pravom talentu i raznolikosti, kao i skromnosti. Gledano s glazbene strane je to bio korak u pravom smjeru. Malo manje megalomanije je ovogodišnjem natjecanju prijalo. Možda će ESC 2018. u Lisabonu pokazati ono što je ove godine nježno nagovijestio: da to može ponovno biti glazbeno slavlje u kojemu se radi o tome tko je otpjevao najbolju pjesmu, i točka!

U međuvremenu svi polako izlaze iz ESC-mjehura i vraćaju se u realnost. Sobral će prodati puno ploča, njemačka predstavnica Levina će se dalje posvetiti pjevanju i svom glazbenom studiju, novinari će se vratiti kući, a Ukrajinci će se vratiti u svoju (ratnu) svakodnevicu.