Nakon što je prije nekoliko godina Srebrenicom, kod ovaca što ih je UNDP dijelio povratnicima, harala bruceloza od koje su oboljevali i ljudi, ovih dana je Federalno ministarstvo za povratak srebreničkim farmerima isporučilo bolesne junice. Stočari su za njih međutim morali platiti 30 posto od vrijednosti kvalitetnih junadi i junica. Tovnu junad i steone junice su lošeg kvaliteta, veliki broj je uginulo, a farmeri se brinu za ostalu stoku. Strahuju da bi mogli ostati bez svega od čega žive i prehranjuju svoje porodice.

Sabit Mandžić je povratnik u srebreničkom selu Gladovići na dvadesetak kilometara od Srebrenice. Živi sa suprugom i sedmoro djece u nedovršenoj kući. Ima 13 grla muznih krava, prodaje mlijeko i od toga živi. Kada je na javnom pozivu Federalnog ministarstva za raseljena lica i izbjeglice dobio pet visokosteonih junica uz vlastito učešče od 30 posto, odnosno 6.000 maraka, bio je, kaže sretan.

„Prvo sam se obradovao, očekivao sam uvozne visokomliječne junice jer se bavim mljekarstvom i pomislio sam da se i meni Allah smilovao da stanem na noge. Kad su ih dovukli i čim sam ih vidio na kamionu, to me slomilo. Bio sam nezadovoljan jer čitav život se bavim stokom i znam šta valja. Prihvatio sam da ih primim samo da ja ne budem ta crna vrana. Razmišljao sam o svemu, nadao se da ću ih uhraniti, da će se popraviti ali da sam znao da ih drugi neće primiti ne bih ni ja. Zvao sam veterinara, dosta para dao za lijekove. Sve uzalud. Poslije nekoliko dana, od pet su uginule dvije. Plašim se sad za ostalu stoku, jer to mi je sve što imam, to nas hrani“, kaže Mandžić.

Redžep Avdić iz Zelenog Jadra, Pašan Mujić iz Potočara i još neki odbili su da prime junice jer nisu bili zadovoljni kvalitetom stoke. „Nisam htio primiti te junice jer ne vrijede ni onoliko koliko sam dao kao učešće, a kamo li tri puta više. Ovo je za mene poniženje, pa šta oni misle da smo mi neki bijednici, udijeliti će nam šta bilo i mi ćemo šutiti“, kaže Avdić.

„Neki su prenijeli kako ja nisam uzeo junice jer su bolesne. Kako sam ja to mogao znati? Nisam ih uzeo jer ne vrijede i tražim da mi vrate moje pare“, kategoričan je Redžep Avdić koji je odbio uzeti osam junica. Ismet Osmanović iz sela Podkorjen je uzeo 10 tovnih junadi i za učešće dao 5.000 KM. Kaže da ne vrijede ni toliko jer kad ih je dobio jedno je uginulo poslije sat vremena i još dvoje za mjesec dana.

„Dođite da ih vidite, bolesna su, a sad su sva šugava i oko očiju, krv im curi iz leđa. Morao sam ih odvojiti u drugu štalu od zdrave stoke. Veterinari su uzeli 1.300 KM za lijekove i ništa ne pomaže. Jedno, što je uginulo, odnijeli su u Sarajevo i kažu ima neke bakterije ali meni nisu dali te nalaze. Dovezli su ih bez ikakvih papira. Poslije mjesec dana sam dobio neke papire ali ništa se ne slaže, brojevi su različiti, ko zna šta su tu radili“, kaže ogorčeno Ismet

Uzrok oboljevanja stoke upala pluća

Hasmir Mujčinović, veterinarski inspektor u srebreničkoj opštini nam potvrđuje da je obdukcija uginulih teladi vršena na Veterinarskom fakultetu u Sarajevu.

„Postoji službeni nalaz i radi se o bakteriji Pasteurela multocida. Nije u pitanju zaraza i ne radi se o zoonozi (bolest koja se sa životinje prenosi na čovjeka)“, kaže nam kratko Mujčinović.

Razgovarali smo još sa nekolicinom povratnika čija je stoka uginula ali oni ne žele javno govoriti. Jedan nam kaže da ima sve snimljeno čime može dokumentovati veliku prevaru ali i otvoreno kaže da mu je nešto obećano kako bi šutio. „Ako slažu, vi ćete prvi znati i onda ću sve otvoreno dokazati“, kaže nam čovjek kojemu je uginulo više grla ali ne želi otkriti ko mu je i šta obećao za ćutanje.

Daut Tihić iz Skelana, jedan od većih proizvođača mlijeka i vlasnik Zadruge 3M u čijem sklopu je i farma muznih krava, nije koristio ovaj vid nabavke steonih junica i junadi ali kako je on i opštinski odbornik, dobro je upoznat sa situacijom. Sve upućuje, kako ističu stočari, da je neko dobro zaradio na poslu nabavke stoke. Jer, saradnici Federalnog ministarstva, koji su radili na ovom projektu, procijenili su vrijednost junica na 4.000 KM po grlu. Ali povratnici tvrde da one ne vrijede više od 1.500 KM. A oni su, da bi dobili stoku, morali platiti 30 posto od procijenjene vrijednosti.

„Ljudi mi", kaže Daut Tihić, sve kažu u povjerenju. Najgore je što to sve neko pokušava sakriti i zataškati. Znam pouzdano ljude kojima je stoka uginula, radi se o hroničnoj upali pluća koja se prenosi i to nije upitno. Neko se je dobro ugradio u tu cijenu uzimajući 2.000 do 2.500 KM po grlu. Zlo je i to što se i ovdje po svemu sudeći igraju neke prljave političko-predizborne igre a sve na štetu nas povratnika“, kaže Daut Tihić.

Veterinari ne smiju javno govoriti

Razgovarali smo i sa nekim veterinarima koji su liječili oboljelu stoku i znaju pravo stanje na terenu. Ne žele da im pominjemo imena jer kažu "da im hljeb zavisi od onih koji stoje iza svega ovog, te da se radi o velikom lopovluku jer ovaj projekat je provođen na cijelom području Republike Srpske". Jedan od njih nam potvrđuje ono što smo već čuli od stočara i kaže da su npr. uzorci krvi vađeni prije obilježavanja životinja što je nezakonito, brojevi markica na uhu životinja se ne slažu sa brojem na uvjerenju o zdravstvenom stanju itd.

„Tovna junad su navodno uvežena iz Rumunije i po zakonu su trebala biti 21 dan u karantinu. Po papirima su bila u Brčkom, međutim pouzdano znam da nisu bila tamo ni jedan dan već su odmah isporučena stočarima“, kaže jedan veterinar koji ne želi da mu navodimo ime.

Ko je odgovoran?

Oštećeni stočari za sve krive ministra Edinu Ramiću, koji je nedavno boravio u Srebrenici ali nije posjetio ni jednu od povratničkih porodica što im je uginula stoka, a koju je nabavilo njegovo ministarstvo.

Nazvali smo Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica da čujemo šta oni kažu o optužbama na račun ministra Ramića. U kabinetu ministra Ramića najprije ljubazna sekretarica nam priča opšte poznate detalje javnog poziva o nabavci stoke ali kad pitamo za uginula grla slijedi hladno: „Gospodine zapišite broj ... Edin Doljančić vodi Srebrenicu“ i veza se prekida. Nakon više pokušaja uspijevamo dobiti i Doljančića. Nakon predstavljanja, čim sam pomenuo uginulu stoku, prekida me i kaže: „Molim vas sve podatke vezane za to dobićete u kabinetu ministra“.

Pokušavam objasniti da sam već zvao taj kabinet i da su mi oni dali njegovo ime i uputili me na njega ali Edin Doljančić kaže samo: „Znači, kažem vam, slušajte, znači sve informacije s tim u vezi dobit će te u kabinetu ministra“ i veza se prekida...

Hoće li se prava istina o ovom slučaju ikad saznati ili će kao i mnoge druge, slične priče o Srebrenici ostati bez odgovora i otići u zaborav pokazat će vrijeme. Srebrenčani što nemaju ili neće da žive gdje drugo uglavnom javno šute ili samo odmahnu rukom. Na ovakve priče su već navikli, sve se zna, a niko ništa ne zna.